Revizori pišu, parlamentarci saslušavaju, a nepravilnosti ostaju

SARAJEVO, (Patria) - Posljednjeg, od 4 uzastopna dana saslušanja pred Parlamentarnom komisijom odgovornom za reviziju u FBiH, stvari su se uglavnom odvijale po prethodno već viđenom predlošku.

Ponovo, saslušanjima nisu prisustvovali čelni ljudi revidiranih institucija (ovaj put dva ministarstva i Parlamenta), koji su trebali da odgovaraju na pitanja članova Komisije. (samo smo ovaj put, od instruiranih službenika, slušali uobičajene političarske izgovore, o “zauzetosti ranije preuzetim obavezama” i “zdravstvenim problemima” njihovih nadređenih).

Ponovo su bila prisutna tek 3-4 člana Komisije od njih 14. Pri čemu, prethodnih dana, na saslušanjima nisu prisustvovali ni svi članovi prethodno dogovorenih “trojki”. I naprosto je nevjerovatno da u Komisiji imaju tako neodgovoran odnos prema svojim obavezama i da ne shvataju da na taj način urušavaju i vlastiti i kredibilitet Parlamenta, u ovom kontekstu, pa i kredibilitet Ureda za reviziju – za čije predstavnike je, u jednom trenutku, na ovim saslušanjima član komisije Adis Arapović, uz pohvalu, konstatovao da se nikad nije desilo da njih(!) nema ili da nisu pripremljeni.

Ponovo, saslušanja ne bi ni postojala, odnosno bila bi svedena na razmjenu stavova revizora i revidiranih institucija, da tu nisu bili Alma Kratina i pomenuti Arapović – jedini članovi (da ponovim – četrnaestočlane!) Komisije koji su bili prisutni i uzeli učešća u raspravama u sva 4 dana saslušanja. I čije su diskusije uglavnom bile na potrebnom nivou i opravdale i saslušanja i njihovo javno emitovanje (inače je sve zajedno moglo završiti vrlo jadno).

Ponovo su, umjesto političara, u ime izvršne i zakonodavne vlasti, govorili državni službenici. Što je potpuno neprihvatljivo. I od kojih, osim što nisu mogli odgovarati na politička pitanja, jer im je to kao državnim službenicima naprosto zabranjeno, pokazaće se, dobar broj uopšte nema potreban nivo svijesti i kulture da bi se javno obraćao na takvom skupu. I govorio u takvom kontekstu.

Zadržimo se na ovom posljednjem…

Već ranije smo detektovali, pa recimo “čudan”, običaj državnih službenika da se poistovjećuju sa institucijom u kojoj su zaposleni, do te mjere da primjedbe revizora i medija na rad tih institucija i njihovih čelnika doživljavaju lično. I reaguju ostrašćeno. Pritom pokazujući skroman nivo lične kulture, vokabulara i intelektualnih dometa.

Pa smo, na javno emitovanom saslušanju u Parlamentu, mogli čuti i kako nam se državni službenici loše osjećaju jer su ih “mediji oprali” zbog revizorskih izvještaja (hajde što upotrebljavaju lokalni sleng, nego ne znaju ni “prevesti” naupućenim šta žele da kažu), kako “iznervirani” mlataraju i lupaju rukama, kako se “ljute na revizore” zbog njihovih ocjena (kao da smo u osnovnoj školi???), itd.

U nekoliko navrata su ih predsjedavajući sjednicama morali smirivati i upozoravati da to što oni govore, a što misle da je argument protiv onog što su napisali i izrekli revizori, samo potvrđuje ispravnost revizorskih nalaza. Ali je “kvaka” bila u tome što njih ni nije interesovalo niti im je bila namjera da dokažu da revizori nisu u pravu, nego su željeli da dokažu da oni(!) lično(!) nisu krivi za negativnosti koje su utvrdili revizori. A kod nekih od njih stepen poltronstva je bio tako izražen da im je bilo stalo da dokažu da ni “njihov” ministar nije kriv, nego neko ili nešto drugo.

U pojedinim momentima situacija je bila naprosto nadrealna. Ili bar “oslobođena” svake logike. Pa bi predstavnik nekog ministarstva priznao da svi navodi revizora o uočenim nepravilnostima u radu ministarstva jesu tačni, ali, eto, oni bi “baš voljeli” da su dobili “čisto pozitivnu ocjenu” i da bi im to bio podstrek u daljem radu. Niko nije postavio pitanje dal bi oni baš voljeli i da su dobili glavni zgoditak na američkoj lutriji, pa smo ostali uskraćeni za još jedan nepotreban nam podatak o tuđim privatnim željama i snovima.

Kulminacija čudnih reakcija ljudi koje su poslali tamo gdje im, zapravo, nije bilo mjesto (bar ne samim, bez čelnih ljudi institucija u kojim su oni samo zaposleni!), pri čemu, tužno, to nisu i shvatali, pa se prema nametnutoj im ulozi odnosili sa neophodnom rezervom i profesionalnom hladnoćom, desila se, kao u američkom akcionom filmu, na samom kraju četverodnevnog saslušanja.

Predstavnica Ministarstva Pravde, preciznije načelnica Službe za finansijske i računovodstvene poslove u ovom ministarstvu (Aida Jasika se zove), negdje odmah na početku svog odgovora na revizorske nalaze o “njenom” ministarstvu, rekla je “Imam određenih sumnje, ali ne bih sad o tome.”

Da bi nam u nastavku prezentirala svoju ličnu (ili je u pitanju više autora?) teoriju zavjera. Neko je, naime, “očigledno”(!) protiv “njenog” ministarstva.

“Već duže vrijeme… mi imamo jedan veliki pritisak. I kako god mi(!) napravimo i provedemo postupak… mi nailazimo na neki vid otpora.”

“Svake treće godine mi imamo primjedbu za elektronski nadzor i to je malo sumnjivo…”

“Imamo osjećaj da neko nameće… Da izvan revizorskih krugova dolaze takva mišljenja.”

“Smatramo da postoji neki otpor van negdje, zbog čega se to radi. Da li mi nekom smetamo ili…  nije nam jasno.

“Jednostavno nismo zadovoljni ovim revizorskim izvještajem… I smatramo da je ovo jednostavno atak na ovo ministarstvo”.

Revizori, izgleda, srećom, nisu tako uvredljivi kao državni službenici po institucijama vlasti, pa su sve ovo mirno odslušali. I sačekali da umjesto njih, na izrečeno reaguje Predsjedavajući, koji se opredijelio za obrazovni pristup, prilagođen osnovnoškolskom uzrastu:

“Date preporuke nisu nikakav atak na Ministarstvo. Nema Ured za reviziju nikakvu potrebu da pravi atak na ministarstvo. Ured za reviziju ima jedan jedinstveni cilj – transparentnost, zaštita javnih sredstava, poštivanje propisa.”