Gdje je Bosna i Hercegovina u američkom povratku na svjetsku pozornicu?

SARAJEVO, (Patria) - Prošla su skoro tri desetljeća otkako je pojava konstruktivizma uzdrmala tradicionalni pogled na međunarodne odnose kao polje rivalstava i surove borbe za moć između nepovjerljivih nacionalnih država.

Piše: Prof. dr Adis Maksić za novi bilten Atlantske inicijative

Seminalnim radom Aleksandra Vendta "Anarhija je ono što države naprave od nje" otpočelo je nagomilavanje literature koja je vidjela moć ne samo u materijalnim resursima već i u idejama, vrijednostima,
identitetima, normama i običajima. Konstruktivisti su pokazivali da nacionalni interes nije nešto što objektivni posmatrač može da izračuna stavljajući na vagu materijalni rizik i dobit, već  ono što kreator tog interesa konstruiše na osnovu idejne prizme kroz koju posmatra svijet. Ovaj pristup je uspijevao i da odgovori zašto međunarodni odnosi često izgledaju kao da je u njima sve podređeno konfliktu i realpolitici, odnosno zašto je suparnička realistička paradigma toliko primamljiva. Što se više kreatori vode realpolitičkom vizijom svijeta to će, poput samoispunjavajućeg proročanstva, i svjetska politika više ličiti opisima realista. 

Primjenjujući ova konstruktivistička shvatanja u slučaju američke spoljne politike, možemo doći do zaključka da je bivši predsjednik Donald Trump jedan takav kreator. 

"AMERICA FIRST"

Trumpova parola "America First" simbolizira ideju da Sjedinjene Američke Države treba da postanu "normalna" država usko vođena materijalnom definicijom interesa i politikama koje dovode do intervencije samo onda kada to maksimira moć vis-à-vis drugih država. Istinski prijatelji u međunarodnim odnosima ne postoje, norme će se poštovati samo onoliko koliko. Ali doći će do nastavka trendova koji smo vidjeli u proteklim sedmicama, a koje će uzdrmati pozicije mnogih korumpiranih političara i približiti Bosnu i Hercegovinu nekoliko koraka bliže NATO savezu jačaju državnu poziciju, a savezništva su tek privremena preklapanja interesa. "America First" dobija svoje političko značenje u poređenju s doktrinama prethodnih predsjednika kojima se suprotstavila. Za nju su Obamin liberalni intervencionizam, Bushev neokonzervativizam i "nezaobilazna nacija" iz ere Billa Clintona ideološki ekscesi koji podrivaju američku moć. 

Da spoljnu politiku SAD-a ne možemo razumjeti pukim pogledom na odnose moći i geopolitičku mapu, a bez shvatanja njenog idejnog sadržaja, postaje sasvim jasno u kontrastu između politika Donalda Trumpa i njegovog nasljednika Joea Bidena. Za Bidena se američki subjektivitet u međunarodnim odnosima manifestuje ne samo kroz vojnu i ekonomsku snagu nego i kroz ispoljavanje vrijednosti koje čine američki nacionalni karakter. Tako je prirodna misija Amerike, zemlje individualnih sloboda, širenje liberalne demokratije kao forme vladavine koja te slobode garantuje. Kada bi bila samo "normalna" država, bez vrijednosne agende, Amerika bi izdala samu sebe. U skladu s ovom vizijom, novi američki predsjednik Joe Biden je u samo nekoliko mjeseci donio mnoštvo odluka koje su opovrgnule spoljnopolitčki pravac njegovog prethodnika.

Neke od njih uključuju jačanje NATO alijanse koja za Bidena predstavlja ne, puki politički pragmatizam već i sigurnosni okvir utkan od zajedničkih vrijednosti "zapadne civilizacije". 

AMERIČKI ZAOKRET I MI

Šta ovaj zaokret u Washingtonu znači za Bosnu i Hercegovinu? Ako gore spomenutom konceptualnom okviru pridodamo i posebnu vezanost koju predsjednik Biden osjeća prema američkim postignućima na Balkanu iz devedesetih godina, ukazat će nam se pravac djelovanja njegove administracije. Iako uspostavljanje mira u Bosni i Hercegovini služi kao primjer snage NATO saveza i uspjeha američke
spoljne politike, taj mir nije donio državu u skladu s idejnom matricom njegovih kreatora. Naša zemlja i dalje ima diskriminirajući Ustav, na vlasti su demokratski neemancipovane samoposlužne elite, a korupcija usporava uspostavu zrele tržišne ekonomije. Pored naslijeđa rata i nedostatka demokratske tradicije, razlog za ovo stanje može se naći i u političkom inžinjeringu od etničkih elita te ruskom uticaju koji se zasniva na podršci autokratskim lokalnim akterima. Ovaj opis stanja u Bosni i Hercegovini govori nam  da će se djelovanje Bidenove administracije usmjeriti ka pritiscima kako bi se Ustav BiH demokratizovao, ojačala vladavina zakona i kaznile korumpirane elite. To djelovanje je već u toku, a najočiglednije je u ovomjesečnoj uredbi koja olakšava uvođenje sankcija osobama za koje Washington utvrdi da ometaju rad institucija ili su odgovorne za kršenje ljudskih prava.

Također, u proteklim sedmicama su se pojavili i drugi znakovi promjene političkog ambijenta, a sve u pravcu ojačanog djelovanja državnih institucija. Tako smo svjedočili konačnoj provedbi odluke o
uklanjanju bespravno izgrađene crkve iz dvorišta Fate Orlović, intenziviranju istrage u "slučaju Memić" i hapšenjima nekolicine drugih javnih ličnosti optuženih za koruptivne radnje. Povratak SAD-a ideološkoj misiji također podrazumijeva sukob u kojem nema mjesta za trampovske realpolitičke kalkulacije s ideološkim suparnikom Vladimirom Putinom. Novi pravac znači jačanje savezništava s drugim liberalnim demokratijama, direktno hvatanje u koštac s ruskim uticajem u regionu i energičniji nastup kako bi se Bosna i Hercegovina približila NATO-u. I po ovom aspektu imamo vidljivo "djelovanje na
terenu". U maju je 500 vojnika Oružanih snaga BiH održalo vježbu na Manjači zajedno sa 700 njihovih američkih kolega s ciljem demonstriranja vojne interoperabilnosti Bosne i Hercegovine i najmoćnije članice NATO saveza.  Iako je u njoj učestvovao relativno mali broj vojnika, vježba je značajna na simboličko-političkoj ravni. Prizori prolaska konvoja američke vojske kroz Banju Luku šalju poruku Moskvi da Amerika smatra Bosnu i Hercegovinu svojim dvorištem, u kojem nema mjesta za dvoje.

Ruskom protežeu Miloradu Dodiku vježba je demonstrirala da to dvorište uključuje i entitet u kojem je on neprikosnoveno vladao posljednjih petnaestak godina.  Održavanje vježbe uprkos Dodikovoj prijetnji da"neće moći" pokazalo je u čijoj je ruci štap moćne  svjetske sile, a u čijoj isprazna nacionalistička retorika kao glavni instrument opstanka na vlasti.  S druge strane, pravac nam ne govori puno o dosegu ovog djelovanja, odnosno o granicama koje ovu ideološku misiju limitiraju.  Te granice uspostavljaju realpolitički imperativi koji operiraju paralelno i isprepleteno s vjerom u moralnu nadmoć ideje liberalne demokratije. Upravo je tenzija između ove dvije dimenzije uzrok rasprostranjene i popularne percepcije da je američka "priča o demokratiji" tek hipokritički paravan za uspostavljane globalne hegemonije. Sinergija tih dimenzija generiše poznatu kontradiktornost da prvak demokratije podržava neke autokratske režime poput onog u Saudijskoj Arabiji, ignoriše masovna kršenja ljudskih prava kada ih čine saveznici, kao u slučaju stradanja Palestinaca, i odbija da osnaži ideju ljudskih prava učešćem u Međunarodnom sudu pravde.

Također, intenzitet i doseg ideološke intervencije varira od slučaja do slučaja, oviseći o odnosu moći vis-à-vis drugih stejkholdera, i veći je ako se podudara s tradicionalnim geopolitičkim kalkulacijama.
Dakle, da bismo shvatili šta isprepletenost ovih dimenzija znači za doseg trenutnog američkog djelovanja u Bosni i Hercegovini, moramo se osvrnuti na odnose moći i širi geopolitički kontekst. 

ŠTA (NE)ĆE UČINITI BIDEN?

Davno je završio američki unipolarni moment koji je devedesetih godina omogućio SAD-u da nameće državna rješenja. Amerika se u međuvremenu vojnopolitički investirala u neke druge dijelove svijeta koji su naš region još davno potisnuli s liste spoljnopolitičkih prioriteta. Usto, danas imamo i alternativne centre moći, a onaj sa sjedištem u Moskvi ima puno jače prisustvo i podršku lokalnih politika koje u njemu vide civilizacijskog saveznika. U ovim konstelacijama svako raspakivanje postojećih institucionalnih rješenja zahtijevalo bi veliku energiju i političku volju koja ne postoji ni u jednom od centara moći.
Do mijenjanja entitetskog uređenja, ili čak povratka na nivo intervencionizma iz doba Paddyja Ashdowna, neće doći. Ali doći će do nastavka trendova koje smo vidjeli u proteklim sedmicama, a koji će uzdrmati pozicije mnogih korumpiranih političara i približiti Bosnu i Hercegovinu nekoliko koraka bliže NATO savezu. 

Također u narednom periodu možemo očekivati aktivnost kako bi se reformisale diskriminirajuće odredbe ugrađene u Ustav naše zemlje. S dolaskom novog visokog predstavnika doći će i jači pritisak na
izabrane političare da usklade Izborni zakon BiH s odlukom "Sejdić – Finci". Zbir ovih aktivnosti unaprijedit će vladavinu zakona i stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, što u konačnici poboljšava životni standard prosječnog građanina. Međutim, Joe Biden neće preuzeti odgovornost koju taj građanin ima kako bi unaprijedio vlastito društvo.Za pročišćavanje institucija od korumpiranih vlastodržaca potreban je ne samo štap velike sile koja želi državu napraviti demokratskijom već i štap birača koji moraju da kazne kriminal i korupciju na izbornom mjestu. To je štap koji Bosni i Hercegovini najviše nedostaje.