Članak

Crnogorsko društvo ključa!

Crnoj Gori je potreban demokratski dijalog. 

SARAJEVO, (Patria) - Kada je, na parlamentarnim izborima održanim 30. avgusta 2020. godine, nakon 30 godina vladavine Demokratske partije socijalista došlo do smjene vlasti, mnoge analitičare iznenadila je lakoća sa kojom je tranzicija vlasti obavljena. Proces je, naime, završen sa efikasnošću i demokratskom zrelošću koja je asocirala na to da je tranzicija vlasti uobičajena praksa u Crnoj Gori.

Piše: Andrej NIkolaidis/Novi broj biltena Atlantske inicijative


A desila se prvi put u istoriji male balkansko-mediteranske zemlje. Sve prethodne smjene vlasti zabilježene u crnogorskoj istoriji imale su, naime, (kontra)revolucionarni karakter: 1918, 1945, 1989. – da podsjetimo samo na one koje su se zbile u dvadesetom vijeku. Analitičari, očito, nisu bili valjano upoznati sa situacijom u Crnoj Gori. Dugovječna vlast nije sinonim za diktaturu. Crna Gora pod vlašću Demokratske partije socijalista to i nije bila – kao što, dakako, nije bila ni demokratija vestminsterskog tipa. 

Crna Gora je 2017. postala članica NATO-a. Kako NATO nije tek vojni savez, nego i zajednica vrijednosti, analitičari su trebali sa zrnom soli uzeti navode kremaljske propagande o "despotskom režimu u Crnoj Gori". Napokon, zašto bi NATO, kao globalni zaštitnik demokratskih vrijednosti, u svoje okrilje primio "kriminalnu balkansku diktaturu", da navedem još jednu od kvalifikacija o Crnoj Gori koju su ponavljali mediji pod kontrolom Moskve. Brojni analitičari ističu kako bi bezbjednosna situacija u Crnoj Gori bila daleko kompleksnija, a politički procesi praktično nepredvidljivi da država nije članica NATO-a.

Taj "despotski režim" je izbore izgubio za 1.600 glasova i poraz priznao tri sata po zatvaranju birališta, da bi nakon toga bila izvršena ničim ometana, rutinska demokratska tranzicija vlasti. Kohabitacija
između novoizabrane vlade i predsjednika Đukanovića odvija se, čini se, sa manje trzavica nego ona u Hrvatskoj, naprimjer. Crnogorsko društvo, međutim, vri. Među građanima postoji (i raste) bojazan da je posvećenost nove vlade evropskim integracijama i članstvu u NATO-u tek retorička.

Niz naimenovanja novih funkcionera u bezbjednosnom sektoru izaziva podozrenje: prije svega imenovanje Dejana Vukšića, advokata zloglasnog "kavačkog" narko-klana, čovjeka sa  besprijekornim proruskim ideološkim dosjeom, na čelo Agencije za nacionalnu bezbjednost. Kada se saznalo da je Vukšić vlastoručno proruskim poslanicima dostavio zaštićene podatke o CIA-inim
agentima i njihovim akcijama protiv ruskih agenata koji djeluju u Crnoj Gori, teško da je bilo nekoga u Crnoj Gori ko je bio iznenađen. Niz drugih imenovanja ostavio je demokratsku javnost Crne Gore u  nevjerici.

Milan Knežević, jedan od lidera anti-NATO kampanje, optužen da je učestvovao u pokušaju od Kremlja orkestriranog državnog udara 2016. godine, postavljen je na čelo parlamentarnog Odbora za  bezbjednost. Kneževićev partijski kolega Jovan Vučurović, prepoznatljiv po agresivnim homofobnim stavovima i radikalni negator genocida u Srebrenici, postavljen je na čelo parlamentarnog Odbora za ljudska prava, što je shvaćeno kao brutalno ruganje zagovornicima  politike suočavanja sa prošlošću i pomirenja. Ista matrica odvija se u procesu takozvanog zapošljavanja po dubini, što je eufemizam za nastavak nedopustive i nedemokratske prakse partijskog zapošljavanja: radikalni proruski političari imenovani su na niz odgovornih mjesta u bezbjednosnom sektoru, upravi i izvršnoj vlasti.

AKO OVO NIJE ŠOVINIZAM....

U Ministarstvu vanjskih poslova izvršena je brutalna čistka prozapadnih diplomata. Pouzdani analitičari ističu kako je crnogorska diplomatija, koja je dvije decenije bila posvećena EU i NATO integracijama, uništena, da bi bila zamijenjena mrežom diplomata koji će zadržati prozapadnu retoriku, ali i nepokolebljivo sprovoditi prorusku i prosrpsku agendu. Zabrinutost je naročito prisutna kod pripadnika manje brojnih naroda, koji čine četvrtinu populacije Crne Gore. Od izbora naovamo desio se niz napada na pripadnike manjina, koji je uključivao i skrnavljenje džamija. Situacija je u nekoliko navrata bila naročito napeta u Pljevljima, gradu sa značajnom bošnjačkom populacijom. Tokom aprila 2021. pristalice vladajuće koalicije okupile su se ispred Centra bezbjednosti Pljevlja da bi protestovali što je za prvog čovjeka pljevaljske policije imenovan Bošnjak – Haris Đurđević. 

Okupljeni su uzvikivali nacionalističke parole, uvredljive za Bošnjake. Bio je prisiljen reagovati i reis Rifat Fejzić, koji je ustvrdio: "Ako ovo u Pljevljima nije šovinizam, ne znam šta je." Istovremeno rastu etničke tenzije između Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori – te tenzije su na najvećem nivou još od ratnih, devedesetih godina. Zabrinjava to što vlada odbija preuzeti odgovornost (i, dakako, donijeti adekvatne mjere i sprovesti adekvatne mjere u cilju njihovog smanjenja) za alarmantan porast etničkih tenzija u zemlji. Vladina praksa da za štetne posljedice vlastitih politika krivi bivšu vlast, očito,
nije rješenje – čak ni retoričko. 

Nema naznaka smirenja tenzija: naprotiv, valja očekivati njihovo intenziviranje. I to vrlo skoro. Odluka vlade da potpiše kontroverzni i pravno sporni Opšti ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom izazvaće masovne, najavljene demonstracije u crnogorskim gradovima. Naročito zabrinjava najava vlade da će pravo glasa oduzeti građanima Crne Gore koji su na privremenom radu u evropskim zemljama. Bošnjačka partija,  kao i albanske nacionalne partije u Crnoj Gori u toj najavi prepoznale su namjeru izbornog etničkog inžinjeringa, jer vladin plan gotovo bez izuzetka bez prava glasa ostavlja pripadnike manjinskih naroda u Crnoj Gori. Istovremeno, vlada planira nizom odluka povećati broj Srba u biračkom tijelu Crne Gore. To je opasna i dugoročno štetna politika, posve u suprotnosti sa
multietničkom, viševjerskom prirodom crnogorskog društva i evropskim demokratskim praksama.

ATACI IZ SRBIJE

Da stvar bude još gora, pod novom vladom rukovodeće funkcije postale su praktično nedostižne za pripadnike manje brojnih naroda u Crnoj Gori. K tome, prvi put od obnove nezavisnosti 2006. godine partije manjina nisu dio vladajuće većine. Vlada se suočava sa dobro utemeljenim optužbama da je praktično jednonacionalna i jednovjerska. Paralelno s pobrojanim, Crna Gora je izložena
kontinuiranom miješanju Srbije u unutrašnje stvari države. Direktno, brutalno miješanje Srbije u lokalne izbore održane u Nikšiću detaljno je dokumentovano.

Zvaničnici Srbije, poput tamošnjeg ministra policije Aleksandra Vulina, kao i niz visokoprofilnih beogradskih analitičara koji to čine na programima  televizija sa nacionalnom frekvencijom i medijima pod kontrolom tamošnjih vlasti, najavljuju promjene granica Crne Gore i/ili promjenu njenog državno-pravnog statusa i pripajanje Srbiji. Nove crnogorske vlasti na to ne reaguju, osim minimiziranjem i relativizovanjem takvih najava, što dodatno uznemirava crnogorsku javnost. U takvoj situaciji odluka Crne Gore da pristupi NATO-u čini se još značajnijom nego u trenutku kada je donijeta. Brojni analitičari ističu kako bi bezbjednosna situacija u Crnoj Gori bila daleko kompleksnija, a politički procesi praktično nepredvidljivi, da država nije članica NATO-a. Van svake sumnje je da je trenutna situacija neodrživa.

Crnoj Gori je potreban demokratski dijalog. Od vlade ne stiže ni najmanji signal za takav dijalog. Umjesto toga, vlada istrajava na preglasavanju, zloupotrebi tanke parlamentarne većine koju posjeduje (41 poslanik vladajućih prema 40 poslanika opozicije) i nametanju kontroverznih odluka koje dodatno polarizuju crnogorsko društvo i usložnjavaju bezbjednosnu situaciju. 

#BiH