Nauka u funkciji negiranja genocida, banjalučki profesori u sivilu politike

Piše: Ernad Metaj

U prirodi noja je da zabija glavu u pijesak kako bi napravio gnijezdo, a u BiH je sve prirodnije da intelektualci podilazeći političarima svoju glavu guraju tamo gdje je puno tamnije dokazujući spremnost da podnesu neizdržljiv smrad. Kada takvi izvuku glavu vani stanje u atmosferi postaje neugodno. Degutantno je danas svakome ko ima i trun zdravog razuma razumjeti profesore Fakulteta političkih nauka u Banjaluci koji su javno dali podršku vlastima u RS da odbace dopune Krivičnog zakona kojima se zabranjuje negiranje genocida i drugih presuđenih zločina.

Nema tu nauke, takvi ljudi su kafanu prebacili na fakultet zaboravljajući da u normalnim državama ni za kafanskim stolom ne možeš lupati gluposti jer se uvijek nađe neko pametan i načitan ko će ti se nasmijati. Profesori su nažalost još jednom demonstrirali politički poltronizam koji zarad vlastitog komoditeta strašnije razara društvo i državu od zlonamjernih političara koji siju mržnju i smutnju da bi prikrili kriminal u kojem su ogrezli. Uvijek je opasno kada ljudi iz nauke pristanu biti političke prostitutke, tu nema ni nauke ni politike.

Profesore koji negiranje genocida i presuda za strašne zločine žele svesti na verbalni delikt nalazimo u citatima velikog publiciste, izdavača i poliglote Nenada Popovića. Radikalima koji koketiraju s desnicom ne pristaju nikakvi drugi nazivi do, fundamentalisti, etnički pospremači, rasprodavači, na kraju gubitnici. Sa njima gubi i nauka kao izvor liberalizma i kosmopolitizma jer su je okupirali kvaziintelektualci koji svoj uspjeh ne grade na znanju već poslušnosti ksenofobičnom nacionalističkom režimu.

Za razliku od političke prakse u BiH nauka se temelji na istini pa iznenađuje da neko sa prefiksom profesora pristaje na laž da je Inzkovim zakonom zanemareno 30.000 srpskih žrtava. Zakon je samo uveo civilizacijsku normu kojom se od zloupotreba žele zaštititi sve žrtve, jer na svim stranama postoje oni koji bi negirali činjenice utvrđene sudskim postupcima. Smiješno je da jedan intelektualac rasizmom nazove zabranu negiranja zločina. Time ovi vrli akademci ustvari ponovo srpskom narodu sami kače etiketu kolektivne odgovornosti ubjeđujući nas da svaki Srbin podržava zločine počinjene u njegovo ime. Ako bi ista matrica bila prihvaćena na svim stranama sudovi bi postali višak i svako bi imao pravo da pod krinkom „slobodnog mišljenja“ recimo ubije drugog.

Profesori koji su danas ukaljali ime vlastite profesije stali su na stranu anarhije u kojoj važi samo pravo jačega. Čini se da ono što nisu mogli svojim intelektualnim kapacitetima pomenuti profesori žele izgurati mišićima, zaboravljajući da je za to potrebno puno više od otrovnog jezika. Ovakvi tipovi opisani su još pedesetih u knjizi Zarobljeni um uz konstataciju autora da je neobjašnjiva njihova transformacija.

“Ne zbog toga što ne bih razumio ljudsku slabost, zaljubljenost ili zavodljivost, nego zato što su ti ljudi dezavuirali vlastita djela, ono što su do tada napravili, napisali ili što su predstavljali. Potpuno je neobjašnjiv mehanizam koji natjera čovjeka da obezvrijedi vlastito djelo“, napisao je Czeslaw Milosz.

Radikalni desni intelektualizam kao što bi rekao Popović amnestira kastinske komuniste, navodno velike Jugoslavene koji su samljeli antifašizam, narodni pokret svih slojeva po kojem smo jedan jedini put ušli u svjetsku istoriju. Nakon toga i zbog onih koji svoje glave ne vade iz zagušljive tame cijeli Balkan se samo pominje po zlu, nesreći i neimaštini.