LJILJANI VIŠE NE UDARAJU PO PRSTIMA Fobični Željko i Šefik kleknuli pred Dodikom

Piše: Rasim Belko

Sjećam se kada su prije općih izbora 2018. godine analitičari poručivali da će ulazak Željka Komšića u Predsjedništvo značiti 2:1 za Bosnu i Hercegovinu. Pravdali su to mogućnošću da bi Milorad Dodik i Dragan Čović zajedno u Predsjedništvu bili ozbiljna opasnost po Bosnu i Hercegovinu.

I biše izbori, i u Predsjedništvo BiH uđe Željko Komšić, verbalni heroj napaćenih masa, koji je sve svoje mandate potrošio a u dresu političkog golgetera BiH nije zabio gola, niti je donio kakvih bodova. Bio je i ostao osiona, politički ograničena figura koja puno obećava, a domaće i evropske utakmice završava pirovim slavljem njegovih pristalica po Twitteru.

Oko onog drugog igrača za BiH u Predsjedništvu ni 2018. kao ni danas ne vode se ozbiljne diskusije. Sve se svodi na eksploatisanje njegovog rada i statiranja u viceve kojih će uskoro biti više nego o Muji i Sulji.

Za nešto više od godinu dana ovom dvojcu u vrhu napada „bh. snaga“ ističu ugovori, a loši golgeteri ne mogu i ne smiju imati mjesto u prvoj postavi, sportskoj ili političkoj, potpuno svejedno. I dok će Džaferović vjerovatno okačiti kopačke o klin i Baketu postati savjetnik za statiranje, od Komšića nas ne bi iznenadilo da ponovo istakne kandidaturu.

Ali, ovaj put smo dovoljno vidjeli na terenu da nas priča o odbrani države ne može zavarati i nagovoriti da ga podržimo.

Željko i u njega mu partner Šefik skoro tri godine pokazuju nam koliko su fobični i od koliko strahova pate. Ergofobija je strah od posla, a ako postoje kakvi certifikati molim da se oni dodijele našim vrhovnim vođama, napadačima, golgeterima za BiH. Istina, Šefik možda i nije ergofobičan, ali je realno trebao biti penzionisan!

Jer, koliko su se prepali posla, Željko ne samo da nije prijetio Srbima po prstima, već nije smio po prstima ni one koji su u Bosni i Hercegovini izazivali i danas izazivaju kuršlus. Prijetio je gromoglasno, djelovao tiho kao i svi koji se boje i skrivaju iza nečijih leđa. A iza Dodikovih se najlakše skrivati, jer stanu i Željko i Šefik. I dok Dodik prkosi svjetskim moćnicima i silama, dok prijeti otcjepljenjem, švercuje zločince u Srbiju... Željko Zlatni ljiljan i Šefik patriota od SDA nemaju političke ni ljudske muškosti podići helikoptere Oružanih snaga da brane državu Bosnu i Hercegovinu od pošasti požara koji guta sve pred sobom.

S druge strane, onaj koji je usamljen u Predsjedništvu BiH helikopterima svog entiteta gasi srpske požare, a navodno blokira državne helikoptere da gase bošnjačke, hrvatske, srpske i požare ostalih. I to nije ništa čudno, takav ti je Milorad, od ugursuzluka, Dodik.

Ali zašto smo onda glasali da bude 2:1? Znam, sada će botovi Š i Ž da kažu da po zakonima, Ustavu... sva tri člana Predsjedništva moraju izdati naredbu OS BiH. Ali ovo nije naredba za mobilizaciju i uzbunu najvišeg nivoa.

Ono što se treba donijeti je odluka o podizanju letjelica u odbrani BiH od pošasti, u odbrani života, privatne i javne imovine. Ovo je odluka život ili smrt. Koga onda briga šta laktašenko iz Banja Luke ili Beograda poručuje. Željko Komšić i Šefik Džaferović morali su pozvati OSBiH i narediti da helikopteri za gašenje požara moraju poletjeti širom države i gasiti požare.

Tako to rade heroji, tako to rade odvažni i smjeli političari. To nisu u radili lažnjaci zbog kojih je navodno BiH trebala imati prednost. Jer, pomenuti dvojac ima još jednu fobiju. Strah ih je od ideja (ideofobija). Dodik i njegovi kadrovici svakodnevno smišljaju kako podmetnuti noge Bosni i Hercegovini i njenom napretku. Komšić i Džaferović, sa svitom savjetnika, morali su smisliti način da podignu helikoptere OSBiH, a ne da mole da neko gasi vatru u državi koju oni vode. Zakoni se donose kako bi određena država funkcionisala u interesu svojih građana. U Bosni i Hercegovini zakone koriste kao izgovor za nerad, za izostanak smjelosti, za opravdanja kako nešto ne smiju i sl.

Kolektivno, bosanskohercegovačko društvo pati od megalofobije, odnosno straha od velikih stvari. U sportu smo cirkus kojem se smijemo, u politici jad i čemer. Naše političke perjanice su toliko sitne i male da im velike stvari izgledaju veće od Mont Everesta. Ali, ne samo političari. Tu su i generali, komandni kadar i ministar odbrane BiH inače dobar prijatelj Zlatnog ljiljana Sifet Podžić. Jer, u situaciji dok ljudi ostaju bez domova kao u ratu, samo ne zbog granata već zbog vatre, ministar odbrane morao je iznaći način, u dogovoru s kadrom bh. vojske i podići te helikoptere. Ko se boji Dodika i njegove reakcije od Dodika je gori, jer ako Dodik može negirati genocid, rušiti i blokirati državu, zašto ministar odbrane ne bi radio u interesu građana i naroda.

Ali Podžić očito ima bitnijeg posla od odbrane države. Baš kao i njegov kolega u Državnoj vladi BiH Selmo Cikotić. Ministar sigurnosti nestao iz etera dok panika i strah vrište ispod oblaka dima širom BiH. Da gore poljane luksuza iznad Sarajeva i slična mjesta vjerujem da bi sva mehanizacija OS i države BiH bila u općoj mobilizaciji.

Ali ne, gore endemske vrste po kojima je BiH poznata, u siromaštvo i beskućništvo odlaze porodice dok domove guta vatra. Zlatni ljiljan i ostarjeli fikus hrabro se kriju po Sarajevu čekajući trenutak da opet Dodika okrive za sve. Dodik jeste kriv, ali oni su krivlji, jer su trebali biti za BiH, a oni rade protiv.

I onda će nam opet bacati prljave bombe laži kako SDA uz pomoć ljiljana brani narod. A narod se od SDA i njenih ljiljana krije po Njemačkoj, ostatku Evrope i svijeta.

Megalofobija je strah od velikih stvari, a panofobija strah od svega. Šefik i Željko, Podžić, Cikotić, generali OS BiH su predvodnici ovih fobija. Štaviše fobija straha od svega trebala bi se zvati Željfikus, po najvećim cirkusantima koje smo imali u Predsjedništvu BiH.

Komšiću posebno, jer varao je već tri puta, sprema se i da četvrti put prevari narode i građane kako je on najbolja prilika za izgradnju normalnog društva i funkcionalne države. Proklet bio ko mu opet povjerovao.