Šušnica: Na Balkanu se ponavljaju događaji iz 80-ih koji su bili uvod u ratove

SARAJEVO, (Patria) - Ustoličenje mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori, Joanikija Mićovića, najavljeno za 4. septembar na Cetinju, i reakcija dijela crnogorske  javnosti izazvane tom najavom, već danima glavna su tema crnogorskih i regionalnih medija.

Izbor Cetinjskog manastira za mjesto ustoličenja novog mitropolita, manifestacija je kulturno – političke agresije i moći zvaničnog Beograda nad sviješću građana Crne Gore, ali i prilika da se pokaže da je Crna Gora dio „srpskog sveta“, kaže u razgovoru za podgorički Gradski portal Srđan Šušnica, kulturolog, pravnik i publicista iz Banja Luke. Prema njegovim riječima, Crna Gora je, uz  Bosnu i Hercegovinu, žrtva zvanične politike koju Srbija vodi prema susjednim državama.

GP: Kako biste ocijenili bezbjednosne prilike na Zapadnom Balkanu?

Srđan Šušnica: Na prostoru Balkana, prvenstveno u dijelu gdje je nekada bila Jugoslavija, trenutno se vodi  kulturno – politički rat. Dešavanja, kojima svjedočimo poslednjih pet godina, govore nam da se političke elite, posebno u Beogradu, prevashodno bave ratom za interpretaciju istorije i sjećanja, ali i ratom za identitarno određenje i  dominaciju. U tom ratu, jezik i religijska osjećanja su najveće oružje. Ova situacija neodoljivo podsjeća na period  sedamdesetih i osamdesetih  godina u Jugoslaviji.

GP: Na koji način?

Šušnica: Istoriografija je utvrdila da su  upravo događaji u Jugoslaviji  tih  godina bili uvod u politike nasilja i osvajanja tokom devedesetih. Kulturni rat se tada vodio u kontekstu socijalističkog sistema, ali je bio opipljiv na planu jezika, nacionalnih pitanja, identiteta, vjerskih osjećanja i simbola. Takođe, bio je vidljiv  i na planu dominacije Beograda i Zagreba na saveznom nivou, kao i njihove dominacije nad ostalim republikama.  Trenutno svjedočimo sličnom obrascu koji dolazi iz Beograda ili Zagreba. Dominantne teme kojim se politički vrh Hrvatske i Srbije koristi u komunikaciji sa sjusednim narodima i državama u regionu su, ponovo,  jezik, vjerska i identitarna pitanja. To nikad ne izađe na dobro. Poslije 20 godina dominacije tih pitanja u odnosima Beograda  i Zagreba prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu i Vojvodini, devedesetih godina prisustvovali smo potpunoj militarizaciji i radikalizaciji tog pitanja  i na kraju fizičkom, krvavom nasilju u agresorskim ratovima na prostoru Balkana. Crna Gora i BiH trenutno su žrtve oruđa koje Beograd koristi u novom kontekstu, što neodoljivo podsjeća na događaje koji su bili uvertira za rat devedesetih.  

GP: Znači li to da je  Balkan ponovo bure baruta?

Šušnica: Trenutne globalne i regionalne okolnosti isključuju oružane  sukobe na Balkanu. Zabrinjava činjenica da se čitavom regionu pokušava nametnuti revizionostička interpretacija istorije i sjećanja i da se na tom polju vode bitke koje radikalizuju građane. U BiH je dominantan sukob oko interpretacije istorije  devedesetih, prirode i karaktera rata i zločina koji su se desili na tom prostoru. U Crnoj Gori dominantna polja sukoba su vjerska osjećanja i vjerska pripadnost Crnogoroca, pitanja crnogorskog jezika i identiteta, koji se, kao kulturno – političke, državno – političke i istorijske datosti,  uporno negiraju. Insistiranje Beograda da kontinuirano, u različitim formam, koristi teme identiteta, religije i interpretacije istorije kao vanjsko – političko oruđe, siguran je put ka radikalizaciji i nasilju širih razmjera.

GP:Je li zvanični Beograd jedini koji presudno utiče na stabilnost Balkana?

 Šušnica: Zvanični Beograd to radi u kontinuitetu i nije sebi dao prostor za drugačije vanjsko – političko usmjerenje, što je veliki problem. I trenutni režim u Bugarskoj se prethodnih godina koristio kulturno – političkim  problemima u definisanju spoljne politike prema Sjevernoj Makedoniji, ali to nije konstanta njihove politike. I u  Hrvatskoj  je od vladavine Tomislava Karamarka primjetna  revitalizacija Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini. Zagreb je imao jedan period otklona od te politike u vrijeme Stjepana Mesića i Iva Josipovića, ali se ona vratila i trenutno je na djelu  sinergija Beograda i Zagreba  po pitanju BiH. Beograd nema alternativu u tom pogledu, što je štetno po građane Srbije. Istoričarka Latinka Perović je konstatovala da vlastima u Srbiji nije bitno kakva je država, nego kolika je i kakvim vanjsko – političkim identitarnim kapacitetima i oruđima raspolaže. To im je bitnije nego da Srbiju ekonomski, demokratski i u svakom drugom pogledu ojačaju i  učine je boljim mjestom  za  život.

GP:Najavljenom ustoličenju  Joanikija za mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori 4.septembra na Cetinju, kako je saopšteno, suprostaviće se Cetinjani. Koliko ova situacija može biti opasna i koliko može ugroziti mir u Crnoj Gori?

Šušnica: Ne bi trebalo Cetinjani da se suprotstavljaju tome. To je zadatak organizovane religije, prije svega, Crnogorske pravoslavne crkve i njenih vjernika,  jer je manifestacija moći i dominacije Crkve Srbije unutar Crne Gore posljedica nepostojanja suštinskog priznanja  autokefalnosti  CPC. Nije mi jasno kako politička elita nakon obnove nezavisnosti nije shvatila da se identitet ne može graditi na ekonomiji i svijesti o demokratskom društvu, NATO i EU integracijama. Identitet je mnogo dublja stvar i mora se graditi iz dubine društva. Tokom proteklih  20 godina propustili su priliku da u Crnoj Gori  izgrade nacionalne institucije, da ojačaju crnogorski jezik  i Crnogorsku crkvu. Time su ostavili vakuum i omogućili ovakvo djelovanje Beograda i Crkve Srbije. Da postoji jaka Crnogorska crkva, podržana kao ravnopravna i nediskriminisana od većeg dijela društva i  države, imali biste sasvim  drugu situaciju. Ne mogu reći da li će 4. septembar donijeti neke sukobe ili nasilje, iako je i to moguće. Ako vam neko iz susjedne države dolazi  sa politikom aparthejda, koja govori Crnogorcima što treba da budu, kojoj crkvi da se mole i gdje im je mjesto u njihovoj državi, to mora izazvati bunt. Samo je pitanje prirode tog bunta i načina na koji će se on ispoljiti. Na Cetinju bi trebalo organizovati liturgije i proteste vjernika CPC uz zahtjeve za jednakošću i ravnopravnošću. Da su se ti protesti na Cetinju i širom Crne Gore dešavali tokom protekle godine, teško da bi se mogao desiti ovako najavljen 4.septembar. Gdje je politička i kulturna elita da to shvati? Lijepo je za nekog ko nije vjernik, kao što nisam ja, da sluša o sekularnom, multikulturalnom i multietničkom društvu. Ali, kada sa druge strane imate nekoga ko koristi  crkvu kao oružje, dolazi vašoj kući i tu kroji politike, ne možete se suprotstaviti samo zdravim razumom građanskog i pluralnog društva. Ne! Morate se suprostaviti organizovanom religijom.  

GP: Hoćete da kažete da je namjera ustoličenja mitropolit  Joanikija  baš na Cetinju, tom  jezgru crnogorskog identiteta i državnosti,  provokacija zvaničnog Beograd, Crkve Srbije i vlasti u Crnoj Gori?

Šušnica: Upravo tako. To je demonstracija kulturno – političke dominacije. Manifestacija moći   susjedne države nad  građanima Crne Gore na ovakav  način  mora  izazvati  bunt i nasilje. To je prirodna reakcija. Ali, moramo napraviti  korak unazad i sagledati zašto je to moguće. Kažete da je Cetinje jezgro crnogorskog identiteta. Po čemu?  To je grad- muzej i od njega ne možete očekivati da bude jedini aktivni faktor očuvanja identiteta. Cetinje bi to moglo biti da u njemu stoluje jaka Crnogorska mitropolija i da se tamo redovno okupljaju na desetine i stotine  crnogorskih vjernika. Ovako, to je grad muzej za koji neko kaže da je centar identiteta, ali nema društvenih i političkih procesa koji bi to i dokazali. Crna Gora ima dva velika problema.

GP: Koja?

Šušnica: Prvi je interpretacija istorije i edukacija generacija koje dolaze o pravoj istoriji crnogorske crkve i države, pogotovo o crnogorskoj  državnosti u novom vijeku. Drugi problem vezan je za rat devedesetih  i edukacija o tome šta se zaista desilo u Crnoj Gori tokom tih godina. Nije ona bila isključena iz ratnih strahota na prostoru Jugoslavije. I na crnogorskoj teritoriji počinjeni su užasni zločini etničkog čišćenja, kao i nasilne deportacije kasnije ubijenih ljudi. Nema mnogo presuđenih ratnih zločina, a dešavali su se na teritoriji Crne Gore. To je druga tačka gdje je crnogorska politička i kulturna elita ostavila vakuum i otvorena pitanja. Mora se mladim generacijama objasniti kontekst tih zločina.

GP: Kako možemo shvatiti izjave premijera Zdravka Krivokapića i predsjednika Skupštine Alekse Bečića povodom ustoličenja mitropolita na Cetinju? Mislite li da je to njihova ideja ili ideja Beograda?

Šušnica: Gospodin Krivokapić i gospodin Bečić , kao i bivši ministar pravde Leposavić su ravnozemljaši, ljudi koji odbijaju da priznaju da je zemlja okrugla. Sjede u Crnoj Gori  i sebe nazivaju Crnogorcima, a odbijaju da prihvate naučne,  logičke, istorijske i političke  činjenice o istoriji Crnogorske crkve, ali i o istoriji Crkve Srbije. Po mom mišljenju, Crna Gora ima problem sa vjerskim fanatizmom. Za mene se Krivokapić, Bečić i Leposavić ne razlikuju od sljedbenika kju anona, haarpovaca, kemtrejlsa. Sa njima se ne može razgovarati na polju demokratskog i sekularnog jer oni odbijaju zdravorazumske činjenice. Jedini način je da se bitka prenese na polje njihovog djelovanja – religiju i vjerska osjećanja. Kada je riječ o tome čija je ideja ustoličenje na Cetinju, mislim da tu postoji sinergija. Ako to i jeste bila ideja Beograda, oni su je, kao fanatični sljedbenici jedne potpuno zabludele ideologije, prihvatili olako, čak sa radošću.

GP: Da li je patrijarh Porfirije vjerski fanatik?

Šušnica: Porfirije je našminkani frontmen „srpskog sveta“, koji kao i Vučić svesrdno provodi poznatu devizu Dobrice Ćosića: pobjeđivati u miru, ne voditi oružane ratove, ali uvijek biti na ivici. 

GP: Okarakterisali ste odnos Beograda prema Crnoj Gori kao politiku aparthejda. Ima li sličnosti u odnos ove vlasti prema Crnogorcima  sa odnosom Miloševićevog režima prema Albancima devedesetih  godina?

Šušnica: Ne bih to upoređivao bez ostatka, iako postoje izvjesne sličnosti. Formalni aparthejd, državni teror nad Albancima u političkom, društvenom i svakodnevnom životu, zaista je započeo osamdesetih godina sa ustavnim promjenama kojima su Albanci,  njihov identitet i jezik  stavljeni van zakona. To je poslednja faza aparthejda, koja je vodila legitimnoj pobuni. Ne zaboravimo da se zvanični Beograd od 1913.godine,  od kada je stavio šapu na Kosovo, prema kosovskim Albancima odnosio kao prema neprijateljima države, građanima drugoga reda. Faze u nasilju prema kosovskim Albancima smenjivale su se tokom dvadesetih godina, zatim  poslije II svjetskog rata  i početkom osamdesetih, da bi sve kulminiralo devedesetih godina XX vijeka.  

U Crnoj Gori imamo drugačiji razvoj odnosa…

GP: Kakav?

Šušnica: On je započet politikom asimilacije,  na koju je, nažalost, pod finim političkim inženjeringom Beograda, polovinom XIX vijeka pristao i kralj Nikola, mijenjajući simbole i zastavu Crne Gore i proklamujući vanjsko – političke ciljeve naspram mitskog kosovskog narativa, koji je tada korišten u vanjskoj politici Srbije. Nakon prisajedinjenja, proces fine kulturne asimilacije zamijenila je  najbrutalnija zločinačka politika osvajanja. Izvršen je elitocid prema svim političkim, kulturnim i vjerskim liderima koji nijesu prihvatili asimilaciju, a zatim, tokom dvadesetih i tridesetih godina XX vijeka, i kulturocid kroz  brisanje crnogorskog identiteta, nove školske kurikulume, javne i kulturne simbole i drugačiji narativ. Revolucija NOB-a je to prekinula, ali su posljedice ostale. Ni  tokom perioda Jugoslavije o crnogorskom jeziku, crkvi i identitetu nije se smjelo i moglo raspravljati, što je odgovaralo Beogradu. Kada se otvorila mogućnost da se to promijeni, prije nego što će biti obnovljena autokefalna Crnogorska crkva na Cetinju, desila se AB revolucija. Političku elitu, koja bi možda prihvatila emancipatorske procese, zamijenila je nova koja je nastavila da  uvlači Crnu Goru  dublje u zagrljaj Srbije i njene agresivne politike. Sticajem globalnih okolnosti, u kojima su se SAD  suprotstavile  Miloševićevoj politici, Milo Đukanović uspijeva da promijeni kurs Crne Gore i time, za kratko, prekine proces asimilacije. Od tog zaokreta do 2016. godine bilo je dovoljno vremena da se naprave nove kulturne politike u Crnoj Gori, ali ne vidim da se to uradilo. Začuđuje činjenica da u tom periodu, uprkos jačanju unutrašnje i vanjske nezavisnosti, opada broj ljudi koji se nominalno identifikuju sa nazivom države.

GP: Kako je to moguće?

Šušnica:  Uzroci mogu biti neznanje, previd ili truli kompromisi, koji su doveli do toga da politika kulturne asimilacije bude nastavljena  tamo gdje je stala 2006. godine. Truli kompromisi doveli su do vraćanja određenog broja ljudi iz  državne administracije na „fabrička podešavanja“ iz perioda AB revolucije. Nevjerovatno je i to da je država Crna Gora dozvolila djelovanje  pokojnog Amfilohija i njegove vjerske organizacije potpuno van normi i zakona. Amfilohije Radović i Crkva Srbije su od 2006. godine djelovali kao supstitut Srbije u Crnoj Gori, kao država u državi. Zbog toga nije došlo do  revitalizacije Crnogorske pravoslavne crkve, do  društvenog, političkog i kulturnog ispravljanja istorijske nepravde prema crnogorstvu i crnogorskoj istoriji, ali i novoj, nezavisnoj crnogorskoj državi. 

Nacija i identitet nijesu datost, to su konstrukcije. To je dio kulturnih politika, i mora da postoji. Ukoliko ne postoji, susjedna država će vam raditi identitarni inženjering u vašoj rođenoj kući, što se sad dešava. Ako asimilacija ne usupije, ona će se pretvoriti u aparthejd.

GP: uporno kao graničnu godinu pominjete 2016. i kažete da je do te godine trebalo da se radi na izgradnji nacije i identiteta. Šta se  desilo 2016. pa su stvari krenule ovim tokom?

Šušnica: Desila se radikalizacija beogradsko – ruske politike prema Crnoj Gori. Prije litija, koje su formalo dovele do smjene vlasti, od 2014. do 2016. godine dešavale su se demonstracije predvođene DF-om i neočetničkim retoričarima i intelektualcima. Tokom  2015. imali ste pokušaj nasilnog ulaska u Skupštinu, a 2016. i pokušaj državnog udara, koji, vjerujem, nije uspio zbog nepripremljenosti aktera da ga sprovedu do kraja. Ipak, uspjeli su da, kroz medije, javnosti i diplomatskom koru u Crnoj Gori nametnu narativ da je riječ o spinu i pokušaju da se DPS održi na vlasti. Od tog trenutka stvari se mijenjaju i radikalizuju.

GP: Gdje se radikalizuju?

Šušnica: Te  2014. godina Rusi izvršavaju agresiju na  Krim i prvi put poslije pada Berlinskog zida pokazuju zube, što je  dovelo do  buđenja novih nada među ideolozima velikosrpskog projekta u Srbiji, entitetu Republia Srpska i u Crnoj Gori. Koordinisani kulturno – politički rat tada je krenuo ka regionu. Banja Luka više nije grad u kojem sam rođen, već srpska palanka. Nema traga banjalučkoj istoriji i sjećanjima,  sve je srbizirano. Banja Luka je grad izbrisanog  sjećanja, u  kojem se mijenjaju nazivi ulica i mjesnih zajednica. U svjetlu ovog iskustva, upozoravam Vas da se  može desiti da Crnogorci za deset godina ne prepoznaju Cetinje. To je vjerovatan razvoj događaja ukoliko se ne pruži pametan i odgovoran otpor. Već se u Beogradu piše novi udžbenik crnogorske istorije o kojem se govori i koji će biti nametnut. Mora se na pametan, dokumentovan, naučni način pružiti otpor tome. Za razliku od Banja Luke, Crna Gora ima istorijski kapacitet i značajnu istorijsku, nacionalnu,  političku i religioznu bazu, koju može da mobiliše kako Cetinje, grad muzej,  ne bi doživio  sudbinu Banja Luke.

GP: Pobjeda je nedavno pisala o teroru koji država Crna Gora, preko svoje tajne policije, sprovodi nad Cetinjanima. Kako gledate na ovakve akcije ANB-a?

Šušnica: Trenuti direktor ANB –a Dejan Vukšić  pokušava da opravdan, legalan i legitiman građanski i  demokratski otpor, sa kojim je suočen,  stavi van zakona. Proglašavaće ga nelegalnim, nelegitimnim, ekstremizmom i težiće da  ljude odrđenog identiteta i vjerske pripadnosti stavi  van zakona. To je reakcija režima koji je okupirao institucije i koristi sve mehanizme kako bi  slomio otpor građana. Slične stvari su se  dešavale tokom  istorije, kada su društva skretala u najgori fašizam. Ovdje to ima za cilj da prepadne, da  slomi osjećaj da je otpor moguć i da poljulja vjeru među liderima suverenističke i independističke opozicije. Sve što bude proizišlo iz toga, sve sankcije i kazne pašće na sudovima.  Ako ne u Crnoj Gori, onda  na Evropskom sudu za ljudska prava. Možda bi ih  trebalo uvući u tu igru.

GP: Zašto?

Šušnica: Trebalo bi  međunarodnoj javnosti  pokazati ko je tu došao da tlači, a ko tlačenje  trpi. Ljudi ne znaju da u Crnoj Gori postoje dvije pravoslavne crkve, da postoje vjernici koji ne smiju da uđu u manastire u kojima su njihovi preci osnivali crkvu i državu. To je apsurd. Nažalost, ljudi poput ambasadorki SAD-a i Velike Britanije, Džudi Rajzing Rajnke  i Karen Medoks,  nijesu kapacitirani da to shvate jer su pogrešno brifovani. One ne znaju da prenesu pravu sliku  javnosti u zemljama iz kojih dolaze, pa  taj zadatak na sebe moraju da preuzmu Crnogorci.

GP: E, to bi mogao biti problem… Ukoliko za ambasadora SAD-a u Podgorici  dođe Hojt Brajan Ji, kako se spekuliše, možemo li  očekivati promijenu percepcije Zapada  o kojoj ste govorili?

Šušnica: Svakako da će promjena američkih ambasadora i u Crnoj Gori, ali i u BiH, značiti  promjenu fokusa i percepcije aktuelnih političkih procesa u cijelom regionu. U Sarajevo i Podgoricu ipak dolaze dva „teškaša“, kako u vanjsko-političkom iskustvu i rangu, tako i u poznavanju regiona  i njegove istorije. Ali, ponavljam: bez organizovanog napora i kampanja i bez ozbiljne edukacije, ni novi ambasadori ni svijet ne mogu steći pravu sliku o faktografiji crnogorske istorije, niti mogu saznati istinu o diskriminaciji i potlačenom statusu Crnogorske crkve i vjernika, o kulturnoj asimilaciji i posrbljavanju Crnogoraca, o zatiranju prava na jezik, vjeru i identitet. Bez obzira na to ko će biti ambasadori, na crnogorskom društvu, građanima i vjernicima Crnogorske crkve je odgovornost da djeluju i  edukuju. U suprotnom, ambasadori će o Crnoj Gori učiti iz beogradskih i moskovskih udžbenika, brošura i arhiva. Crnogorci moraju ovladati sopstvenim narativom i uspješno ga prezentovati drugima. Novi ambasadori mogu biti katalizatori izlaska iz talačke situacije u kojoj Beograd drži Crnu Goru, ali pravi napor mora doći iznutra.

GP: Kakve posljedice može imati to što tajna policija crnogorske građane, koji podržavaju prozapadnu politiku Crne Gore i koji se protive stvaranju srpskog sveta  tretira kao teroristi? 

Šušnica: To će samo ubrzati proces polarizacije i konfrontacije, što je sa jedne strane dobro. Ljudi će se osvijestiti i shvatati da nešto ne valja. Treba izaći na ulice masovno. Treba se posvetiti ključnim temama, od identiteta do pluralne demokratije i evropskih vrijednosti. Tek na tom polju  može se desiti sinergija crnogorskih građana, koji shvataju da trenutni režim nema namjeru da se obračuna ni sa korupcijom ni sa kriminalom, već želi da rehabilituje relikte AB revolucije. Nasilje nije odgovor. Odgovor je u izgradnji institucija crnogorske nacije i kao vjerske, etičke i tradicionalne institucije, ali i kao zajednice građana Crne Gore koji dijele slične vrijednosti. Za razliku od osamdesetih i devedesetih  godina, crnogorsko društvo danas ima kulturnu elitu i intelektualce, koji to mogu iznijeti, samo im treba dati prostora i političku podršku. Kada bih ja odlučivao, , 3.septembra bih počeo sa liturgijama CPC na Cetinju i ne bih stajao dok se ne odagna prijetnja da se ovaj agresorski čin iz Beograda nametne Cetinju.  CPC  mora zauzeti svoje mjesto u društvu i  njen značaj u ovom ratu ne može se prenaglasiti.

GP:  U slučaju protesta, očekujete li pojačanu represiju i nasilje od strane vlasti?

Šušnica: Zanimljiv je stav Beograda: s jedne strane, oni okrivljuju DPS i suvereniste da proželjkuju sukob; istovremeno, optužuju DF što nije agresivniji. Šlag na torti je pozivanje na srpsko – crnogorsko jedinstvo, odnosno „srbocrnogorstvo“ kao stepenik u kulturnoj asimilaciji. DF i prosrpski radikali u Crnoj Gori još ne smiju da pokažu pravo lice i krenu u opšte divljanje i radikalizaciju, kakva im se otela u prva dva – tri dana nakon izbora 30.avgusta 2020.

GP: Zašto ne smiju?

Šušnica: Zato što ne žele da polarizuju glasače, da proti sebe okrenu pristalice URA i Demokrata, uopšte javno mnjenje – a i da olakšaju Krivokapiću da povuče poteze koji se od njega očekuju – sve dok Vlada ne završi pet strateški važnih zadataka.

GP: Kojih?

Šušnica: Potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC; pozicioniranje svojih kadrova u pravosudne, bezbjednosne, vojne i obrazovne institucije; promjene Zakona o državljanstvu  i upis glasača iz Srbije; upis crnogorskih crkava i imovine na Beogradsku patrijaršiju; provođenje kampanje za popis i predsjedničke izbore sljedeće godine. Pretpostavljam da će Krivokapić i DF popis i predizbornu kampanju htjeti odraditi ili istovremeno ili prije izbora na proljeće. No, vratimo se priči o pet zadataka! Prva tri su u toku. Drugi je veoma uspješan u obrazovanju, ANB-u i uniformisanoj policiji. Prvi i treći samo što se nijesu dogodili. Ispune li prva tri, posljednja dva biće stvar tehnike.

Dozvoli li im se da ovih pet ciljeva dovrše do 2024, ovoj vlasti će nebo biti granica. Osvojiće i sljedeći mandat, krenuće u obračun sa Crnogorcima, Bošnjacima i Albancima, izvešće zemlju iz NATO, a Crna Gora će zauvijek ostati srpska i ruska kolonija. Kulturna asimilacija i iseljavanje Crnogoraca biće u punoj brzini. Sve to je prolazila Banja Luka od rata do negdje 2014, kada je konačno i bespovratno pansrbizirana.

Nadam se da se to Crnoj Gori neće dogoditi.