Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori dokazuje da li je u službi zla

Piše: Ernad Metaj

Da se ne mora biti previše pametan kako bi se na Balkanu predvidjelo sve najgore dokaz su i dešavanja u Crnoj Gori koja u slučaju da Srpska pravoslavna crkva ne odustane od ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju prijete mogućim sukobima u Crnoj Gori. Na to upućuju posljednji protesti protivnika ustoličenja na Cetinju, ali i informacije da su agenti BIA-e stigli u Crnu Goru pod krinkom procjene sigurnosti najavljenog ustoličenja.

Da agentima BIA u takvim situacijama nije stalo do sigurnosti svjedoči i godišnjica genocida u Srebrenici tokom koje je insceniran napad na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Incident u Srebrenici za velikosrpsku politiku je bio simboličkog značaja, ulog u Crnoj Gori je znatno veći, a time i strah od mogućnosti izbijanja sukoba. Na Cetinju se ne rješava samo pitanje dogmatske dominacije između srpske i crnogorske crkve, tamo se pod okriljem vjere vodi i bitka za opstojnost crnogorske državnosti koja je na udaru politike koja bi da stvori „srpski svet“.

Uprkos posljednjim pomirljivim porukama mitropolita Joanikija teško se oteti dojmu da se SPC opet stavila u funkciju politike zla, kao što je to radila i tokom proteklih ratova na Balkanu. Ako nije tako SPC bi kao vjerska institucija u cilju mira i tolerancije trebala odustati od namjere da ustoličenje bude baš na Cetinju koje je za Crnogorce simbol njihove državnosti. U suprotnom je SPC samo još jedan instrument u pokušaju dovršavanja hegemonističkog projekta kulturnog i nacionalnog preobražaja Crne Gore od građanske i prozapadne zemlje u jednonacionalnu antizapadnu srpsku državu.

Brutalno prevedeno, a kako je to nedavno rekao istaknuti crnogorski pisac Milorad Popović ispada da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i srpski patrijarh Porfirije žele građanski rat u Crnoj Gori. Uz to svima je jasno da je Crna Gora dobila prosrpsku vlast zahvaljujući vjerskim litijama, ali i podršci etničkog Albanca, a političkog velikosrbina Dritana Abazovića.

Za budućnost Crne Gore i mir na Balkanu bilo bi dobro da je Popović u pravu kada misli da će propasti projekt stvaranja „srpskog sveta“ jer destruktivni srpski nacionalizam „uvijek pravi istu grešku, hoće sve i hoće odmah“. U tom pravcu je usmjereno i negiranje postojanja Crnogoraca koji upravo mitropolitu Joanikiju zamjeraju veličanje srpskog istoričara Aleksandra Rakovića koji Crnogorce naziva separatistima, feleričnima, najavljuje obračun sa crnogorskim narodom, kaže da se treba prema Crnogorcima ponašati sadistički “jer to zaslužuju”. To je isti onaj Raković koji negira genocid u Srebrenici.

Ako su vjerske litije organizovane pod izgovorom zaštite crkvene svojine bile uspješno oružje za instaliranje prosrpske vlasti, onda bi se nastavak zloupotrebe SPC-a u velikosrpske svrhe toj vlasti mogao vratiti kao bumerang. Prvobitni strah od novonastale situacije kod Crnogoraca sada rađa otpor klerofašizmu koji nije svojstven crnogorskom karakteru. 

Svakome ko barem malo poznaje istoriju i dešavanja u Crnoj Gori jasno je da ustoličenje Joanikija baš na Cetinju prvenstveno ima politički karakter kojim se želi poslati poruka da je Crna Gora konačno pokorena. Iako je riječ o dominantno pravoslavnoj sredini Cetinje je s negodovanjem dočekalo novu vlast Crne Gore, a ovdje su izostale i litije koje su ih dovele na vlast.

Vrh Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, čije je sjedište na Cetinju, više puta bio je razlog protesta. Do incidenata je došlo 1992. kada je tadašnji mitropolit Amfilohije u prostorije Cetinjskog manastira uveo naoružane pripadnike paravojnih formacija iz Srbije na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, uz izgovor da Cetinjski manastir brane od "crnogorskih separatista". 

Zato srpski patrijarh treba dobro razmisliti hoće li pristati i dopustiti da se pod okriljem vjere izazovu novi sukobi koji na Balkanu rijetko prođu bez krvoprolića. Ako ne odustane od sadašnjih namjera SPC će još jednom pokazati neshvatljivo, nedopustivo i neobjašnjivo postojanje religijske zajednice kao inspiratora mržnje i netolerancije prema susjedima. Za to jednostavno nema opravdanja, a kao Crnogorac dodatnu obavezu ima Joanikije posebno nakon tvrdnje da se ne odriče dijela pravoslavnih vjernika koji su se okrenuli crnogorskoj crkvi.