Dobro došli u sultanat gdje odabrane Srbe helikopter vozi, a Hrvati rijeku navode na svoje

Piše: Ernad Metaj

Dolaskom „velikog sultana“ na svadbu kćerke predsjednika SDA Bakira Izetbegovića definitivno se zatvara krug političkog cinizma u BiH koji nam sve manje stidljivo serviraju najmoćniji predstavnici nacionalističkih stranaka u BiH. Ako hoćemo biti objektivni danas će biti ponižene i institucije BiH koje su jasno postavljene kao usputna stanica tokom privatne posjete predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana. Glavni događaj je ipak u džamiji gdje će se obaviti vjerski obred vjenčanja.Odatle se šalje poruka ko je prvi u Bošnjaka, jer reisu-l-ulema ne vjenčava baš svakoga.

U svom romanu Tvrđava veliki pisac Meša Selimović se bavio vlašću i u jednom dijelu jasno apostrofira percepciju kojom se priznaje da vlast ima malo veze s narodom.

„Granica se uspostavlja između nas i naroda, preko granice šaljemo samo pandure. Ovo nije jedna država, mi stvaramo svoju, narod svoju. Između tih dviju država nema mnogo prijateljskih odnosa. I ne krivicom naroda. Krivica je u nama, našoj oholosti, sebičnosti, bezobzirnosti, u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti život“, napisao je Selimović.

U BiH vlast je porok i to gori od alkohola i kocke. Na vlasti vas opija potčinjenost mase s čijim životima možete nesmetano da se kockate. Možda je ovo zaista najsretniji trenutak za mladoženju i mladu, ali ipak ovo je Bakirov dan, slavlje za koje vjeruje da će mu obnoviti kult vođe koji je poljuljan brojim stranačkim aferama.

Ovo je i poseban dan za predsjednika SNSD-a Milorada Dodika koji ima razloga da ljubi ruku sultanu jer ga spašava iz neugodne situacije. Sultan ga vraća u Predsjedništvo BiH odakle je sam sebe protjerao, a samo naivni u tome vide odbranu RS-a. Prilika je to da se Dodik opet provoza u helikopteru kojim o trošku naroda hrani ego i stvara sliku moćnog političara. Da smije od opozicije Dodik bi danas vjerovatno rado zapjevao na svadbi, samo što bi repertoar morao biti nešto drugačiji nego pod šatorom, ili na Manjači. Ipak ne sumnjam da bi od srca zapjevao onu „da te nije Alija“.

Ima i Dodik kćerku. Za razliku od stotina hiljada mladih ljudi ona nema ni jedan razlog da razmišlja o odlasku iz BiH. Nigdje bolje ne bi mogla živjeti, niti bi je republička inspekcija štitila od rušenja bespravno izgrađenih dijelova objekta. Bogat je Dodik i to ne krije. Za razliku od Bakira malo je što bi u narodu rekli šire ruke. Ne čeka praznike da sirotinji udijeli neku marku, njemu je potpuno prirodno kad ne leti stati ispred prodavnice i na gajbi popiti neku pivu sa onima što o odlasku u restoran ne razmišljaju. Ne radi to Dodik jer se voli s njima družiti, sve je stvar marketinga, baš kao i njegov obilazak srpskih porodica u Mostaru. Oni su njemu bili usputna stanica kao što je i Predsjedništvo BiH Erdoganu. Posjetom njima opravdao je korištenje helikoptera koji se podigao da bi Dodik došao drugu Draganu Čoviću čestitati rođendan.

„Zaštitnik najmalobrojnijeg naroda“ nije manje bogat niti bahat od Dodika. Svjedoči to rijeka Radobolja koju je Čović skrenuo da bi mu imanje ljepše izgledalo. Na rođendanu je bila torta sa grbom porodice Čović, za koji je Ante Tomić vjerovatno u pravu kada kaže: Cijenim svejedno namjeru Dragana Čovića da svojemu nedavno stečenom bogatstvu dade jednu aristokratsku patinu, da priguši razmetljiv sjaj novoga i zamete trag novcu. Kad vidite grb s lavom, mačem, šahovnicom i orlom, da pomislite kako njegov ljetnikovac još od dvanaestog stoljeća stoji na obali Radobolje. Ima i Čović zeta, ušuškao ga je na državne jasle, a sada kreću u nove investicije, nakon rijeke će da „ukrote“ i sunce. Firma s 1.000 KM kapitala planira graditi devet solarnih fotonaponskih elektrana.

Sve gore navedeno glavnim likovima ovog teksta omogućio je nacionalizam. I dalje im pali pa bi se moglo reći kako je nobelovac Ivo Andrić sjajno primjetio da: „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete“. 

Sve manje čitamo, a da je suprotno znali bismo da niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi. Pa ti glasaj narode.