Piše: Ernad Metaj
Hrvati u BiH imaju veću moć odlučivanja u BiH nego što im to objektivno pripada. Ako brojimo fotelje u državnim i entitetskim institucijama i javnim kompanijama onda su od konstitutivnih naroda majorizirani uglavnom Bošnjaci. To nam je danas javno prezentirala SDA, a njima treba vjerovati, jer su najvećim dijelom kreirali takvu raspodjelu.
Opravdano je što time SDA želi demaskirati licemjernost HDZ –ovog lidera Dragana Čovića koji se krijući iza tobožnjih interesa naroda izmjenom Izbornog zakona želi za sebe osigurati fotelju u Predsjedništvu BiH. Ono što nam SDA nije rekla je da su ipak u talu sa HDZ –om i SNSD –om faktički podijelili BiH, a što se demaskira uvidom u izvještaj ombudsmena iz 2020. godine kojim je urađena analiza ukupno zaposlenih u javnom sektoru. Srbi, Hrvati i Bošnjaci bratski su podijelili mjesta na državnom nivou, malo manje na federalnom, a najmanje u RS –u gdje se polako ali sigurno etnički čiste i javne institucije, baš kao što je slučaj i u kantonima gdje je čak i konstitutivnost postala floskula. O pravima „ostalih“ u BiH niko ne brine, niti mogu biti birani, niti su poželjni u funkcionerskim foteljama, niti ih se rado zapošljava na državne jasle.
Vratimo se na trenutak na saopštenje SDA o majorizaciji Bošnjaka kada je u pitanju raspodjela fotelja. Na državnom nivou je kako tvrde 106 posto više Hrvata u foteljama nego što im pripada prema rezultatima popisa. Dio toga je razumljiv obzirom na Ustavom BiH zagarantirane pozicije, ali za drugi dio su krivi predstavnici Bošnjaka, (uglavnom SDA) koja je kroz zakone pristajala na paritet zarad koalicija koje su je održavale na vlasti. Tako SDA ispravno rezonuje da Ustav BiH nigdje ne propisuje paritet u Vijeću ministara, ali ga je HDZ ipak ostvario. Objektivno to je stvar koalicionog dogovora.
Slično je i sa F BiH gdje su poluge moći prepuštane HDZ-u kojem ni to ipak nije bilo dovoljno da ne blokira vlast, jer Čović nije u fotelji koju želi. A koliko je Čoviću stalo do prava manjina najbolje oslikava broj zaposlenih u Zapadnohercegovačkom kantonu gdje je posao u javnim institucijama 100 posto rezervisan za Hrvate. To jeste etnički najčistija teritorija u BiH, ali ako bismo slijedili Čovićevu logiku o važnosti brige za manjinske narode onda bi u institucijama tog kantona bilo zaposlenih Bošnjaka i Srba. Kad su ljudi bez posla odlaze, pa je jasno da je namjera HDZ-a da Zapadnohercegovački kanton napusti i ono malo Srba i Bošnjaka koji tamo žive.
Ako analiziramo izvještaj ombudsmena jasno se vidi kako su tri vladajuće stranke godinama unazad kroz diskriminaciju zapošljavanja čak i konstitutivnih naroda čistile teritoriju. Najdrastičnije se to vidi u institucijama RS-a koje su uglavnom rezervisane samo za Srbe. Procenat zaposlenih Bošnjaka je drastično manji od procenta stanovništva iz 2013. (13 posto Bošnjaka), a da ne govorimo o 1991. na koju se SDA poziva tvrdeći da nikada nije implementiran Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Godinama unazad SDA je bila dio vlasti u RS-u ali očigledno osim uhljebljavanja stranačkih perjanica o narodu se baš i nije brinulo.
Ne u tako drastičnom obimu, ali SDA se nije trudila da svojim primjerom u Sarajevu pokaže kako je moguća drugačija BiH. Procenat zaposlenih Srba i Hrvata u institucijama je manji od procenta broja stanovnika. Procenat Srba i Hrvata na rukovodećim pozicijama u Sarajevu je još manji čime se hranila sintagma o bošnjačkoj prijestolnici, ili Teheranu u BiH. "Bošnjačko Sarajevo" opravdanje je srpskim i hrvatskim nacionalistima da teže etnički čistim teritorijama gdje je to god moguće. Kada se to postigne slijedi ono što je Čović uradio u Jajcu nimalo slučajno nazvavši ga "hrvatskim gradom".
Iz navedenog potpuno je jasno da se godinama kroz egzistencijalna pitanja svjesno guši svaka klica građanske BiH koja nije nikakav bauk, a to će shvatiti Srbi, Hrvati i Bošnjaci kada SDA, HDZ i SNSD etnički očiste teritorije. Tada će njihove žrtve biti njihovi sunarodnici, jer vlast se uvijek silom branila.