Glava na 'panju' ne brani BiH, Bošnjaci trebaju lidere koji neće narodu samo bildati mišiće

Piše: Ernad Metaj

BiH je suočena sa puzajućom okupacijom. U tome trenutno prednjači velikosrpski nacionalizam otjelotvoren u predsjedniku susjedne Srbije Aleksandru Vučiću i predsjedniku SNSD-a Miloradu Dodiku. Očekivano podrška nastojanjima da se BiH raskroji i podijeli dolazi i iz susjedne Hrvatske čiji politički vrh otvoreno hrani ambiciju predsjednika HDZ-a Dragana Čovića da u miru realizuje neuspjeli udruženi zločinački poduhvat stvaranja trećeg entiteta. U toj situaciji za opstojnost BiH je najvažnija mudrost i odlučnost Bošnjaka da dokažu sposobnost i odgovornost potrebnu da se zaustave sile mraka vođene fašističkom idejom stvaranja etnički čistih teritorija.

U tom pogledu potpuno je tačna konstatacija akademika Abdulaha Sidrana da bi „svaki Bošnjak morao imati dvije glave, jednu da mu je otfikare, drugu da shvati šta mu se desilo“. Ako je suditi prema aktuelnoj situaciji i odnosu političkih elita koje su sve podredile vlastitom interesu bošnjačke glave opet bi mogle jedino služiti za „panja“ iznad kojeg će stajati neumorni dželati. Zato ne griješe svi oni koji konstatuju da već 25 godina živimo u jednoj vrsti zablude uvjeravajući sebe i sve oko nas da smo potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma sačuvali cjelovitost i suverenitet BiH. Kada ne bismo bili šampioni u zabijanju glave u pijesak shvatili bismo da je to simbolički tačno, ali da je Dejton samo odgodio konačno rješenje i da za sada najvećim dijelom živimo birokratsko formalnu suverenost.

Pročitao sam negdje tvrdnju i svidjela mi se koja kaže da se nama istorija ne ponavlja već da je hiljadu godina ista, samo što naše pamćenje traje kao kod riba, čim nas puste sa udice mi zaboravljamo. Uvijek je pa i u vrijeme osmanskog carstva BiH nakon buđenja nacionalnih ideologija bila sredstvo potkusurivanja, a što će se najslikovitije potvrditi sporazumom iz Karađorđeva gdje su Tuđman i Milošević dogovorili podjelu BiH. U tom pogledu Bošnjaci bi trebali učiti iz iskustva Husein kapetana Gradaščevića čija pobuna je kako tvrdi istoričar Muhamed Nametak de facto i de jure bila borba za Bosnu i Hercegovinu, za njezine interese. U toj borbi Gradaščević je poražen, a razlozi su nedostatak iskustva bosanskih vođa, izostanak podrške izvan BiH, ali i izdaja od strane drugih Bošnjaka, prije svih Ali – paše Rizvanbegovića. Danas se nešto slično da naslutiti kroz spremnost pojedinaca da „poguraju“ legitimnost Hrvata.

To nas vraća na početak priče i odgovornost Bošnjaka da bi se sačuvala BiH. Za to će trebati puno više od političkih patriotskih floskula kojima se samo bildaju mišići neuke mase ubjeđujući ih da trebaju imati samo jednu glavu, onu koju će da im sutra „otfikare“. Za svoju zemlju jeste važno biti spreman „pustiti krv“, ali iskustvo iz proteklog rata i život nakon njega su nam pokazali da samo to nije dovoljno. Bitka za BiH sa bojnog polja preselila se na intelektualni i politički nivo, a prema onom što do sada imamo oni koji su istinski za BiH su u deficitu koji proporcionalno bogatstvu bošnjačkih lidera svakodnevno raste. Nije to plod znanja i obrazovanja jer bogate se uglavnom oni koji su pozicije stekli lažnim i sumnjivim diplomama namećući opasan narativ da uspjeh ne zavisi od stepena školovanja.

Za spas BiH umjesto poziva u rovove danas bi bilo važnije puniti učionice i stranice naučnih časopisa tekstovima iz BiH. Lopovi i neznalice ne mogu državi osigurati istinske međunarodne  prijatelje a diplomatija je objektivno mnogo više od kumstva na jednoj svadbi. Iz te perspektive jasno je da je Patria bila u pravu kada je ranije tvrdila da su se Bošnjaci unutar svog korpusa ponašali na način koji ponajviše sliči Orvelovoj osamdesetčetvrtoj, birajući najgore među sobom na osnovu populističkih i besmislenih obećanja.

Budimo objektivni u politici je sve manje istinskih patriota, a sve više onih koji patriotizam pretvaraju u sredstvo manipulacije. Istinski patriotizam postoji samo kod običnog svijeta, ali za njegovu ispravnu artikulaciju neophodno je masi objasniti da se to ne svodi samo na pušku i spremnost pucati u drugoga. BiH se brani i lijepom riječi i dobrim odnosom sa komšijom, poštivanjem zakona, razvojem privrede, redovnim odvozom smeća, zasađenom voćkom, čišćenjem snijega ispred vlastitog dvorišta

Umjesto toga i dalje kako je to lijepo rekao Sidran mi zbog činjenice da na Balkanu žive slični narodi živimo „pakao malih razlika“ zbog čega dolazi do animoziteta. Na ovim prostorima Hegemon ravnopravnost drugih naroda doživljava kao svoju neravnopravnost jer oni brojniji smatraju da trebaju imati dominaciju. U praksi je trenutno drugačije, većinom vladaju manjine kojima je jedina nacionalnost novac.