Novi stari projekti o podjeli BiH

Piše: Ivo Komšić/autograf.hr

Projekat podjele BiH doživio je svoj epilog na Međunarodnom krivičnom sudu za Jugoslaviju u Hagu kojega je formiralo Vijeće sigurnosti UN-a. Projekat su izradili i dogovorili se o njegovom provođenju Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, predsjednici dviju susjednih država.

Slobodan Milošević je umro u pritvornoj ćeliji Haškog suda kao optuženik za ratne zločine počinjene u BiH, Franjo Tuđman je umro prije nego je dospio u takvu ćeliju kao kreator zločinačkog poduhvata na BiH.

S njihovom smrću i najveći politički pesimisti su vjerovali da je s njima umro i projekat podjele BiH. Haški sud je završio svoje postupke i izrekao konačne presude za glavne izvođače radova na tom projektu, s obje strane.

Kao ratne zločince koji su počinili zločine u BiH, provodeći taj projekat, Sud je osudio 92 osobe, učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu. Protiv ostalih postupci se vode na lokalnim sudovima i još traju.

Međutim, usprkos presudama najvišeg međunarodnog suda, zločinci i gospodari rata iz devedesetih godina dobili su svoje nasljednike koji ne odustaju od tih projekata.

Nedavno je u javnosti objelodanjen novi memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) koji se od onog prvog razlikuje po tome što ima nešto reduciranu rezervnu varijantu. Srpski akademici ne odustaju od velike Srbije sa zapadnom granicom Virovitica-Karlovac-Karlobag, ali imaju veliki problem kako to provesti u BiH koja je unutar tih granica.

Devedesetih godina Milošević i Tuđman su našli kompromis upravo na BiH i dogovorili da je podijele na dva dijela, otprilike u istom omjeru. Milošević je prihvatio Tuđmanov prijedlog i za polovinu BiH žrtvovao ”srpske krajine” u Hrvatskoj. Tačka na taj dogovor stavljena je vojnom akcijom Oluja kojom je Tuđman po dogovoru integrirao teritoriju Hrvatske i istovremeno osigurao opstanak Republike Srpske.

Srpski znanstvenici računaju na dugi rok, oni vole praviti povijesne projekte koji se ne napuštaju stoljećima jer se tako narod drži u napetosti i nadi. Oni ne priznaju postojeće stanje, oni ne priznaju poraze, ni političke ni vojne, oni stvaraju mitove i porazi su uvijek dio narodne mitologije.

Budući se problem ne može riješiti ratom, treba ga riješiti dugoročno političkim sredstvima. Rat nije ovaj put pouzdano političko sredstvo jer je i Herceg-Bosna propala bez obzira na vojnu, logističku, političku, moralnu i svaku drugu pomoć iz Hrvatske

Tako stara granica velike Srbije ostaje nedirnuta, za daleku budućnost, za neki novi povijesni trenutak, a današnja politika se upreže u prelazno rješenje koje je stepenica do konačnog cilja. To prelazno rješenje opet je vezano za BiH jer projektanti velikih projekata u našem okruženju podrazumijevaju da je BiH mekani trbuh.

Za realizaciju novog memoranduma nije potrebna saglasnost iz Hrvatske, potrebni su samo Bošnjaci kao većinski narod u BiH i politički najutjecajniji.

Znaju srpski akademici da poslije genocida koji je izvršen nad njima nije ih lako dobiti za neki zajednički cilj. Radi toga se ide sveobuhvatno, projekat se širi na cijeli muslimanski svijet u regiji jer se vjeruje da se u takvom okruženju mogu pridobiti i bosanski muslimanski vjernici.

Da bi se kod njih otklonio strah od velike majorizacije želi ih se vezati regionalno, uz vjernike muslimane cijelog Balkana i dio islamskog svijeta izvan njega.

Nedavno ispaljena ideja o ”srpskom svetu” ima cilj uspostaviti nešto širi ”svet” koji bi obuhvatio tzv. pravoslavno-muslimanski bazen. Tako bi se bosanski vjernici muslimani konačno odvojili od Zapada, objedinili s muslimanima Balkana, ali i s pravoslavnim ”svetom”.

U današnjoj političkoj retorici nositelja te ideje neprestano se pominje potreba bolje suradnje Srba i Bošnjaka, insistira se na savezu dvaju naroda i prijateljskim odnosima, na međusobnoj upućenosti jednih na druge itd.

U toj retorici ne pominje se BiH. Srpskim političkim liderima i akademicima nije potrebna BiH kao partner, potrebni su im Bošnjaci.

Radi toga se u novom memorandumu propisuje da srpski političari ne smiju uopće pominjati BiH, da moraju blokirati gdje je god moguće državne institucije, da se o državi govori kao o vještačkoj tvorevini itd. Bošnjake treba namamiti u projekat tako što će ih se odvojiti od ”prljavog Zapada” koji je islamofobičan i vezati ih uz pravoslavni ”svet”. Konačni cilj je asimilirati ih i uništiti.

Glavna prepreka na tom putu su bosanski Hrvati s kojima Bošnjaci dijele najveći dio prostora Federacije BiH.

Hrvati Posavine nisu problem jer su oni ”humano preseljeni” i taj zločin je izvršio Franjo Tuđman još 1992. godine. U Posavini praktično više nema Hrvata jer je broj beznačajan. Taj problem se ne pominje ni u Hrvatskoj ni u HDZ-u BiH.

Po Dodikovim riječima oni njega podržavaju jer se boje muslimanske majorizacije (?) i smatraju ga svojim najvećim prijateljem. To prijateljstvo je zasluženo vjerovatno time što im je Republika Srpska uništila imovinu i nije dozvolila povratak; oni koji su se vratili nemaju nikakvih prava. Malobrojni koje je Dodik uvukao u svoju vlast, po dogovoru s Čovićem, samo su ukras.

Bosanski Hrvati su danas, kao i devedesetih godina, glavna prepreka realizaciji velikodržavnih projekata naših susjeda. Radi toga se na ovaj novi memorandum srpskih akademika ponovno naslonio projekat s hrvatske strane, kao i devedesetih. Ni tada Milošević ne bi mogao provoditi svoj zločinački poduhvat bez Tuđmanovog.

Ni ovaj put srpski akademici nisu usamljeni. Navodno, dopunu tog projekta s hrvatske strane izradili su neki hrvatski akademici, s tim što su oni ”lukaviji”, svoj projekat uspijevaju držati izvan javnosti.

Projekat se ponovno odnosi na bosanske Hrvate koji su inače ”remetilački faktor” hrvatske politike prema BiH. Da nije njih hrvatska politika bi imala širi politički prostor za svoju djelatnost u BiH, lakše bi se obračunala s bošnjačkom politikom i državom BiH.

Budući se problem ne može riješiti ratom, treba ga riješiti dugoročno političkim sredstvima. Rat nije ovaj put pouzdano političko sredstvo jer je i Herceg-Bosna propala bez obzira na vojnu, logističku, političku, moralnu i svaku drugu pomoć iz Hrvatske.

Radi toga se ide na dugoročni projekat iseljavanja bosanskih Hrvata mirnim putem, političkim pritiscima. U toj funkciji je retorika o ugroženosti, o nelegitimnom predstavljanju, o neravnopravnosti. U toj funkciji je i nacionalistička retorika koja vrijeđa Bošnjake, koja im vrijeđa vjeru, koja ih ponižava, proglašava potencijalno najopasnijim teroristima za Evropu itd.

S jedne strane treba zatvoriti svaku perspektivu bosanskim Hrvatima, s druge strane treba kod Bošnjaka retorikom razviti mržnju prema njima. Kada ta mržnja dostigne nepodnošljivi stepen, bosanski Hrvati će sami pobjeći iz srednje Bosne.

Hercegovinu je Herceg-Bosna u svom mandatu već očistila od onog malog broja Bošnjaka koji su u njoj živjeli. Mostar je i dalje podijeljen na dva dijela koji se više ne spajaju mostom nego razdvajaju rijekom.

U svim lokalnim zajednicama gdje HDZ ima vlast u srednjoj Bosni sve je podijeljeno – obdaništa, osnovne i srednje škole, zdravstvo, policijske snage, u nekim mjestima još se održavaju dvije administracije, podijeljene su trgovačke i zanatske radnje, građanska i strukovna udruženja, penzioneri, javna poduzeća, prirodna bogatstva itd.

Kada se to provede do kraja, kada posljednji ”remetilački faktor” hrvatske politike u BiH nestane, tada će hrvatska politika dovršiti ono što nije uspjela u ratu s Herceg-Bosnom. Tada će njihov projekat omogućiti srpskoj politici da dovrši posao s bosanskim muslimanima i Bošnjacima kao narodom.

Projekat podjele BiH doživio je svoj epilog na Međunarodnom krivičnom sudu za Jugoslaviju u Hagu kojega je formiralo Vijeće sigurnosti UN-a. Projekat su izradili i dogovorili se o njegovom provođenju Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, predsjednici dviju susjednih država

Oni će nestati u pravoslavno-muslimanskom bazenu. Nestat će i bosanski Hrvati. Povijest će se međutim ponoviti.

Srpski akademici ne odustaju od velike Srbije. Oni čekaju povijesni trenutak. Taj trenutak im osiguravaju hrvatski akademici sa svojim planom i današnja vladajuća hrvatska politika, taj trenutak je ispražnjena srednja Bosna od Hrvata.

Tada srpski planeri imaju otvorena vrata prema Karlobagu i Karlovcu. Hercegovina neće biti prepreka jer će s prvom puškom sve listom izbjeći u Evropu, ne u Hrvatsku.

Za razliku od devedesetih godina, srpska ratna politika neće imati bošnjački otpor u BiH, neće biti Armije BiH i neće biti Bosne i Hercegovine kao države.

U međuvremenu će ruske dalekometne rakete biti raspoređene uz Unu, a ruska pješadija na ključnim strateškim tačkama prema Hrvatskoj, odnosno Evropi. Također, u Trebinju će već biti izgrađena vojna ruska baza i aerodrom.

Hrvatsko javno mnijenje će biti pripremljeno za to jer je Milanović dogovorio s Dodikom otvaranje njegovog tv kanala u Hrvatskoj – UNA TV.

Za Milanovića je to možda neki biznis, možda očekuje barem jedan tv kanal u Hrvatskoj koji će ga podržavati. Za Dodika je to dio dugoročnog plana kreiranja javnog mnijenja u Hrvatskoj koje će vremenom prihvatiti projekat srpskih i hrvatskih akademika.

Jer njihov cilj nije u funkciji njihovih naroda nego u funkciji uništavanja trećeg naroda i države BiH. U tome se hrvatska i srpska politika slažu 90% – treba vjerovati Vučiću. Oko onih 10% će se vjerovatno dogovoriti.

Pa i Tuđman i Milošević su se dogovorili oko Oluje, što ne bi ovi u budućnosti.