Napadi na Komšića: Kompromis protiv države ne prave oni koji nisu korumpirani

Piše: Ernad Metaj

Vile političara i njihova imovina jedino je što konstantno raste u BiH. Istinu o bogatstvu političara, onih u vlasti, ali i opoziciji može samo sakriti kriza, zato je ona sve dublja. Ne treba imati dileme nekima bi i rat bio rješenje da bi zaštitili sebe.

Zna to dobro Gabriel Escobar, specijalni izaslanik državnog sekretara SAD-a za Zapadni Balkan koji je javno rekao da u BiH nije etnički problem. Njega proizvodi korupcija, a njen izvori su političari, posebno oni koji su već dugo u vlasti. Escobarov stav dijele evropski zeleni čiji su predstavnici Romeo Franz i Thomas Waitz bili u posjeti BiH. Dijeli i većina ostalih ozbiljnih zapadnih diplomata, a u korupciju prst upire i opozicija. Međutim to ipak pojedince kod jednih i drugih ne spriječava da vode šizofrenu politiku koja stvara paradoksalnu situaciju u kojoj je lopov poželjniji kao partner od onoga ko je odolio izazovima korupcije.

U proteklom periodu bilo je evidentno da bi međunarodni pregovarači u BiH rado izbjegli predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i lidera DF-a Željka Komšića. Nemaju oni problem s Komšićevim legitimitetom jer je isti u skladu s tekovinama svakog civilizovanog demokratskog društva izabran na izborima. Problem je Komšićev integritet, odnosno odsustvo skoro svake mogućnosti da se ucjenom utiče na njegove stavove koji su, ni manje, ni više, potpuno kompatibilni s presudama Evropskog suda za ljudska prava.

Problem pragmatičnih stranaca je što Komšića ne mogu stisnuti u predjelu međunožja i zavrtanjem na osjetljivom mjestu iznuditi poželjne kompromise. S Komšićem pokazalo se kompromisa nema kada su u pitanju interesi države i njenog opstanka. U razgovoru s njim jedini argumenti su sudske presude i demokratska načela koje pragmatični stranci javno ne mogu, niti smiju derogirati.

Na kompromis protiv države mogu pristati samo oni koji se boje vlastite odgovornosti za činjenicu da je BiH jedan od evropskih lidera po obimu korupcije. Tako smo došli u situaciju da ljudi s krivičnim prijavama krivca za stanje u BiH traže u Komšiću, jer njihova logika je da poštenima nije mjesto u politici.

Komšićevi kritičari često izvrću logiku zamjerajući mu da se bori za fotelju, što je ako se ne varamo i njihov cilj, ali I smisao političke bitke. Logičnije su kritike kojima se mjeri njegov rad, koji za društveno dobro nije ništa manji od njihovog. Za razliku od većine njih tokom političkog djelovanja Komšićeve nekretnine nisu rasle astronomskom brzinom, nije patio od dizanja u nebeske visine, nije skretao rijeke da proširi imanje, niti “opasnim prijateljima štelio" šankove koji su umjesto klizališta ledili državnu imovinu povjerenu im na upravljanje. 

Sporno je što Komšić sarađuje sa SDA, istom onom u kojoj su pojedinci godinama bili, onom s kojom najglasniji kritičari dijele fotelje u Vladi F BiH gdje DF-a nema. Zato oni koji su obraz davno izgubili sada upiru u Komšićev koji je neoprezno zaboravio da u politici postoji pravilo "ne reci nikad". Zato se samo u BiH opravdanim čini osporavati legitimitet čovjeka sa najviše glasova u F BiH i koji za razliku od legitimnih ima svoje pristalice skoro u svim općinama gdje se moglo glasati za njega. 

Komšić je bio i ostao vjeran ideji građanske BiH. Ako bismo zaključivali iz izjava evropskih zvaničnika samim tim je i pobornik borbe protiv korupcije koju sputava činjenica da se etničko stavlja ispred profesionalnog u odabiru i pri imenovanju onih koji bi trebalo da nose taj process. Većini političara čini se ipak odgovara drugačija BiH, ona koju problematičnom vidi i kulturolog Srđan Sušnica.

“Politika je u Bosni i Hercegovini zaista jedan od najunosnijih biznisa, jer ne moraš da imaš ni početni kapital, pa čak ni neki posebni talenat za nelegalne radnje. Treba samo da budeš beskrupulozan i da u svojim nastupima što više koristiš govor mržnje”.

Zašto, kome, i da li smeta Komšić, ipak je na građanima da odluče. Neka izbori budu fer i pošteni, pa ko pobijedi.