Uz Dodika opasna je i hibernacija bosanske političke mladeži!

Piše: Rasim BELKO ([email protected])

Sarajevo je u proljeće 1992. godine u svjetskim medijima bilo jedna od udarnih tema. Političke tenzije, miris vatre pod balkanskim i bosanskim buretom baruta osjetio se u zraku, a centrom bosanskohercegovačke prijestolnice odjekivale su poruke hoćemo mir, da rata ne bude…

Desetine hiljada građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine tih dana i mjeseci su uzdignute glave, bez straha i dostojanstveno marširali protiv rata. Ko je htio znao je da Sarajevo neće rat, da ga njegovi građani ne žele. Ko je znao da će ga biti ili da ga može biti, znao je i da se okidač krije u hegemonističkoj politici Beograda i srpskih parapolitičara iskrivljenog mentaliteta poput Radovana Karadžića. 

Sve je isto zar ne? 

Od Brisela, Berlina, Pariza i Rima do Moskve i Washingtona odjekuju poruke o sve izvjesnijem novom sukobu u Bosni i Hercegovini, o novom ratu dok ni stare rane nisu zarasle. Unutar države tenzije su u postdejtonskoj eri nikad očitije, niikada tako izražene. 

Ali, čekaj, ništa više nije isto!

Djeca onih koji su marširali na Vladu RBiH i Holiday inn dok je u njemu bio Karadžić sa svojim snajperistima, skrivena su u rupe, nargilhane, kriju se iza studentskog indeksa ili sanjaju o milionima lažnih zvijezda vodilja što kreće sa raznih IT uređaja. Sanjare i da će postati bitni i bogati kada odu u Evropu, pa ih ko vele za Bosnu i Hercegovinu nije briga. 

Sistem koji živimo već predugo napravio ih je takvima, oni bi bili komformisti i mentalno anemični, a danas su postali inferiorni i ne mogu se oduprijeti. Manje više riječ je o izgubljenim generacijama, o ljudima koji će poput ovaca za čobanima ići kroz život. Izgubljeni su i na njih je grijeh trošiti previše vremena. 

Oni drugi su pak opasnost. To su oni što aplaudiraju, botuju, brane predsjednika na Facebooku kad neko iz mase kaže da mu je ružna brada ili bilo koja druga negativna opeservacija. 

Ta druga kategorija je stranačka mladež. Opasna politička vojska, projektovani inžinjering uhljebljavanja i trajnog sakaćenja misli generacija koje dolaze. Takvi ratuju po mrežama. I nema razlike, lijevi, desni, centar. Svih boja dresova. 

Muk koji je ostao nakon uvoda u novi haos kreiranog zaključcima Narodne skupštine RS ponajbolje otkriva zašto smo već više od 25 godina društvo letargije i zašto tonemo u dubine ponora. Jer, dok po Briselu i evropskim prijestonicama izbjeglice i bh. migranti zbijaju redove za proteste poručujući “za mir, protiv rata”, antifašističko Sarajevo, sa neslavnim rekordom po razaranju i okupaciji, ostalo je ukopano i zatečeno. Od lidera se i nije bilo očekivati da povedu narod, jer lidera u tim pamflet političkim partijama i nema. 

Od omladine koja hoće da živi se jeste očekivalo. I moralo se desiti. Omladina je ta koja nosi energiju života, njena mladost ako već ništa drugo. Ali, muk, ni pred Parlamentom države, ni pred Vječnom vatrom, nigdje i ništa. Ni antiratni pano da se istakne. 

Ko su onda sva ona lijepa lica sa predizbornih plakata što se začešljaju pa najavljuju promjene, bolje sutra, med i mlijeko. Odakle izniknu svi ti omladinci i omladinke kada se prave skupovi, kada se prave izborne liste, liste za zapošljavanje, uhljebljavanje, kadroviranje? Čovjek bi rekao da smo rasadnik modernih Aristotela, a ono šuplje ko lopta za viktoriju na uništenom dječijem igralištu. 

Viče 'jes' i klima glavom, dok čeka da ga neki partijski ahbab ili drug ili gospodin uhljebi i smjesti u državnu službu ili kompaniju. I za to nam manje više služe te stranačke mladeži, savršenim inžinjeringom projektovane vojske. To je zapravo armija nesposobih za misliti, a kamo li se protiviti. I to je veća opasnost p Bosnu i Hercegovinu od svih Dodika zajedno!

Da se više ne lažemo drugovi, ahbabi, gospodo, probosanski? 

Vaša djeca, bosanska i hercegovačka su intelektualno mrtva! Obrazovali ste ih kao poslušnike, sljedbenike, poltrone, papke spremne za posao i položaj prodati i čast i porodicu i obraz i državu.

Vodi ih samo ideja interesa i uhljebljavanja. Država im znači koliko i lanjski snijeg. 

A oni koji slijede ne pokreću promjene. Oni se kreću stazom kojom ih usmjeriš. Zbog toga smo zapravo u neviđenom političkom minskom polju. Jer, već smo 2018. godine imali ministre koji dobro pišu poeziju ili prave eurokrem šišu. Dobili smo i zastupnike što ne poznaju osnove pristojnog govora, a kamo li političku misao. 

Bojim se i pomisliti šta će biti kada sa scene ode i onaj poneki pametni Titin đak, a dođu đaci sirove demokratije i etnokratije. Đaci današnjih lidera opasnija su prijetnja državi Bosni i Hercegovini nego svi napadi i i okupacije svjetskih carstava i mega sila u historiji i danas. 

Sumirano, možda nećemo ratovati, ali propast nam je zagarantovana. 

Biti mlad i ne biti revolucionar čak je biološka suprotnost, zapisa davno Salvador Allende. Sreća pa je bilo davno, da je vidio probosansku političku omladinu znao bi u kakvoj je zabludi!