MANJE LIDER - VIŠE GREŠKA Izetbegović bi trebao znati - ko prizna mora i odgovarati!

Piše: Rasim BELKO

Ili ću u cijelosti preuzeti odgovornost za ovo što radim ili ću se potpuno osloboditi te odgovornosti. Ne bih više bio spreman raditi nešto napola, rezimirao je sada davne 2009. godine tadašnji potpredsjednik, današnji vlasnik i predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović, prijeteći da će napustiti politiku i stranku ako ga ne izaberu za predsjednika stranke. I rekao jednu u nizu neistina. Tada nije postao predsjednik, ali je ostao u vrhu SDA iako je poražen na Kongresu.  

Da je 2015. godine bilo pameti i mudrosti u redovima SDA, ko zna kakve bi političke konstalacije bile unutar Bosne i Hercegovine. Ali, mudrost i pamet odavno su počeli bježati iz SDA, još od onog vremena kada je svako drugačije mišljenje postalo kao šišanje mimo pravila Kim Jong Una u Sjevernoj Koreji. 

Godine prođoše, Bakir postade pola čovjek, pola obećanje, a SDA poče tonuti dublje i brže od svih drugih. Iz SDA su prvi počeli odlaziti oni koji su znali otvoriti padobran, oni koji misle i razumiju. I u talasima, mahom postizbornim, sva ona inteligencija i snaga koja je od SDA mogla napraviti kvalitetnu stranku centra je otišla. Rađalo se jedno novo stranačko tijelo, jedino koje odgovara lideru nazvanom “pola čovjek - pola obećanje”. Jer, samo su mentalni poltroni sposobni vjerovati u obećanja kakva više od pola decenije daje Bakir Izetbegović. 

A on je u međuvremenu okupio grupicu te političke dječice u svoje krilo, uvezao ih u šanerski sistem političkog djelovanja i krenuo u nove političke ratove. Ratujući, Izetbegović je nizao grešku za greškom. Priznavao nije, barem ne u 99 posto svog stranačkog predsjednikovanja. 

A onda su djeca porasla, krilo predsjednika postalo nedovoljno i SDA se nanovo počela osipati kao klizište u naseljima koja su pretrpavali dok su ostatak zemlje praznili. Ili kao mladež koja bježi iz domovine ne okrećući se, a sve dok im lider SDA obećava milion radnih mjesta. 

Kao u priči o ocu koji je godinama radio i sinu rasipniku, Bakir Izetbegović je iz liderske fotelje u SDA uspio razasuti stranku koja je u vrijeme njegovog oca imala i ideju i viziju. Danas ima samo interes, pečat kriminala i miris izdaje. Jer, bez ideje i vizije svaka politika svodi se na mlaćenje prazne slame i interes. 

A SDA je u godinama djelovala da pokaže baš to. Niti jedan proces koji su sa partnerima iz SNSD-a i HDZ-a vodili nije doveden do implementacije na radost građana i za funkcionalnost države Bosne i Hercegovine. 

Izetbegović mlađi u međuvremenu je, listajući svoju predsjedničku arhivu valjda uvidio koliko je haosa i belaja kreirao i državi i narodu i stranci, pa je zaigrao na kartu “ko prizna, pola mu se prašta”.

Polovično je priznao grešku u koracima tokom pripreme za obnovu revizije tužbe BiH protiv Srbije. Zapravo priznao je samo da je bio okružen lošim pravnicima i savjetnicima, da su ga oni nagovorili da šutnjom o nedostacima ne kaže istinu javnosti i ostalim političkim liderima. 

Priznao je potom Izetbegović i grešku zbog koje je počela popuštati koalicija petka trinaestog, a jučer je obznanio da je pogrešno procijenio Dodika i njegove secesioniste kada je rekao da će “ispuhati”. 

I ništa, greške su postale prateća dokumentacija politike lidera SDA, ali odgovornost mu je nakon svih ovih godina ostala nepoznata u političkoj jednačini. 

Za reviziju krivi savjetnici, za koalicione muke loši telefoni, a za potpuni promašaj u procjeni Dodikovih planova krivca još nije detektovao. 

I ne mora! Svaki građanin Bosne i Hercegovine jasno vidi i lako će dokazati ko je počinio najviše grešaka na štetu Bosne i Hercegovine i njenih građana i naroda. 

U SDA se to neće desiti, jer tamo se ne replicira predsjedniku, za to se ostaje bez dobro plaćenih položaja. 

Ali zbog države i onih koji u njoj žive u panici i siromaštvu, neko bi morao progovoriti i autoritarnom lideru najveće bošnjačke partije pojasniti da greške traže odgovornost. Punu odgovornost, kako on to definisa one 2009. godine. 

Odgovornost je kada priznaš i kažeš “ljudi ja više ne mogu, zamorio sam se, pogriješio sam…”. Čovjek se umori od političkih igara, samo je poenta da shvati kada je umoran pa prikoči, prepusti onima koji će voditi pametnije, ako ništa s manje grešaka i promašaja. 

Da je istinski lider i da mu je istinski stalo do države, naroda i stranke, Izetbegović bi pripremio SDA za svoj odlazak i povukao se s njenog čela. Ali, kako je krenuo priznavati greške, sve više mi liči da će na kraju mandata Bakir Izetbegović biti najmanje lider, a najviše greška!

S malo više odgovornosti bi sve spasio liderstva s greškom, a narod, prvenstveno bošnjački, od rasipanja u getoizirano političko plemstvo. 

Nadamo se da će shvatiti da ko prizna mora i da odgovara. Kriminalci odgovaraju na sudu, loši lideri na izborima. A preživjet ćemo nekako do oktobra naredne godine!