Razgovori o reformi Izbornog zakona pod sjenom pakta 'Dodik-Čović'

Piše: Prof. dr. Senadin Lavić/nap.ba

U slučaju da neko javno iznese stav da se prvo mora raditi na reformi Ustava Bosne i Hercegovine, pa tek onda razgovarati o izmjeni Izbornog zakona na principu jedan čovjek jedan glas, može biti okarakteriziran teškim oznakama od strane botova etnopolitike, gospođa s pravim krvnim zrncima, medijskih petokolonaša, prekograničnih sestrinskih partija tuđmanizma i pritom proglašen kontroverznim bosanskim unitaristom. Etnopolitika “bošnjačko-hrvatskih” razgovora o Izbornom zakonu uz pomoć žurnalističkih mutivoda stvara sliku u javnosti da “pregovaraju narodi”, a ne lideri političkih stranaka koji narode smatraju svojim “plemenima” u pastirskim poduhvatima osiguranja vlastitih dostignutih pozicija moći. Zato se potkopava svaka mogućnost pitanja o logičnosti i smislu “plemenskih pregovora”.

Šta je rezultat neumsko-sarajevskih razgovora o “reformi” Izbornog zakona? Zbog koga i zbog čega su organizirani ovi razgovori dok Dodik vrši nelegalne akte pod egidom “povratka nadležnosti” entitetu RS, bez obzira što znaju da samo država Bosna i Hercegovina može vršiti prijenos nadležnosti, a ne entiteti? Entitet RS, ustvari, pokušava oteti nadležnosti države i prikazati se kao nepravedno opljačkan, ali time ujedno napraviti vlastitu “državu u državi”.

Potpuno opravdano nameće se pitanje: kome trebaju naopako postavljeni razgovori, odnosno čemu služe razgovori oko “reforme” Izbornog zakona dok Dodik pravi “državu u državi” i relativizira državne institucije praveći paralelne entitetske? Polazni cilj tog procesa jeste vraćanje Bosne u košmar države bez prava i obustavljanje svakog razvoja iz dejtonske etnopolitičke diskriminacije u građanski poredak.

Onoga časa kada je Dodik izgubio direktan uticaj na VSTV i CIK, te više nije “osiguran” od krivične odgovornosti za sve ono što radi godinama, odlučno kreće u pravljenje vlastite “države” unutar Bosne i Hercegovine u kojoj bi mogao kontrolirati pravosudne institucije, policiju, poreze, finansije i drugo. A poslije toga čekati povoljan trenutak na globalnom nivou i tu “državu” odvojiti od Bosne kao “srpsku” zemlju, teritoriju i vlasništvo. Uz taj poduhvat uvesti i naraciju o “kompenzaciji za Kosovo“!

Pritom dobija podršku od Čovića koji u FBiH istovremeno stvara gužvu kako bi olakšao posao Dodiku dok pokušava oteti državnu imovinu i pretvoriti je u entitetsku “srpsku” imovinu čime bi se ispunio krajnji cilj agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1990-ih godina. Stoga, najvjerovatnije, može se tvrditi da sve što Dodik radi kao udar na državu cilja na otimanje državne imovine, jer agresija koju je pokrenuo Miloševićev režim svoje ispunjenje i ostvarenje dostižu tek “srbiziranjem” teritorija koji je vojska prethodno okupirala. Dodikovi potezi idu ivicom krivičnog djela koje počinje upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile. Inzkovi amandmani na Krivčni zakon BiH poslužili su mu kao povod za pripremljeni udar na državne institucije. Pritom, Dodik je na crnoj listi i pod sankcijama SAD, prilično je getoiziran i očajnički se bori da dođe u situaciju da trguje sa “strancima” i predstavnicima internacionalnih organizacija oko svog političkog opstanka u vlasti.

U gunguli oko namještenih razgovora u vezi Izbornog zakona uključuju se i dušebrižnički izvanbosanski glasovi. Tako predsjednik Srbije A. Vučić, naprimjer, srceparajućim tonom “upozorava” da će najveći problem u Bosni i Hercegovini pred predstojeće izbore biti “odnosi između Bošnjaka i Hrvata”. Dakle, i on vješto skreće pažnju s entitetskog pokušaja pravljenja “države od entiteta” i drži Bosnu zakovanu u narativu o “troplemenskoj zajednici”. U toku je osmišljen pokušaj ili generalna proba  svođenja Bosne u stanje bez državnih institucija, državu bez pravnog poretka, mali “divlji Zapad” na Balkanu. Napadnut je, ustvari, ustavni poredak Bosne i Hercegovine u kojem je entitet samo administrativna jedinica države.

Potrebno je imati na umu neke važne činjenice pod kojima su se odvijali razgovori u Neumu i Sarajevu oko reforme Izbornog zakona Bosne i Hercegovine:

1. u ovom povijesnom času na čelu SAD je Joseph Biden;

2. obznanjene su sankcije SAD zbog kriminala i korupcije Dodiku i njegovima političko-poslovnim saradnicima; antibosanski mediji tu činjenicu više uopće ne spominju,

3. promjena političke opcije u Njemačkoj (umjesto CDU stupa SPD) koja će bitno uticati i na procese u EU Parlamentu;

4. konfliktna napetost između Rusije i Ukrajine i njezine refleksije na Balkan, Evropu i cijeli svijet; energetski problemi u EU,  

5. neumski razgovori zanemaruju demokratske principe, Evropsku deklaraciju o ljudskim pravima, Presude Evropskog suda za ljudska prava, Presude Ustavnog suda BiH; neumski razgovori o Izbornom zakonu, potpuno je jasno, nisu se vodili s ciljem pronalaska moderih demokratskih rješenja,

6. država je pod koordiniranom blokadom pakta “Dodik - Čović” (SNSD-HDZ linija), tako da se može konstatirati da se razgovori vode pod nekom vrstom državnog udara i prijetnje miru; pritom, čeka se strpljivo u Srbiji i Hrvatskoj da prođe Bidenov mandat u SAD; to pokazuje apsolutno besmislenost bilo kakvog razgovora o Izbornom zakonu dok je država pod udarom Dodikovih antiustavnih poduhvata,

7. razgovori u Neumu oko Izbornog zakona nisu ciljali da postignu sporazum, već su produbljivali političku nestabilnosti; ne postoji nikakva želja za dogovorom, jer je primarni cilj trošenje vremena i stvaranje prostora za antiustavni proces entiteta RS koji pokušava srušiti ustavni poredak u Bosni i Hercegovini,

8. razgovor oko Izbornog zakona, ustvari, pripremaju prostor i vrijeme za Dodika i entitet RS;  očito je da Čović i HDZ-e uopće nemaju cilj da dođe do dogovora; zato “tvrdi stavovi” od kojih se ne odstupa, a koji osiguravaju da se sva pažnja preusmjeri s antiustavnih procesa u entitetu RS na navodnu napetost između “Bošnjaka i Hrvata”; ispada da je entitet RS rajski perivoj,

9. svjetskopovijesna situacija mnogo je kompleksnija od fingiranih “tvrdih” razgovora oko Izbornog zakona, jer Dragan Čović i HDZ znaju da ne mogu pobijediti Željka Komšića u regularnim izborima, zato njima nije do dogovora nego do stvaranja konfliktne situacije i trajne političke krize u kojoj bi bile ostvarene protuustavne namjere i nelegalni UZP projekti,

10. strategija antibosanskih snaga je da se “preživi” vladavina predsjednika Bidena i demokrata u SAD te da se onda očekuje novi rasplet u kojem bi se Bosna mogla sigurno napadati i destruirati bez posljedica po velikosrpske i velikohrvatske interese; zato je važno antibosanskim snagama stalno potencirati koncept tzv. “konstitutivnih naroda” i spriječiti ostvarenje modela građanskog društva,

11. vidljiv je jasan nedostatak bosanskih demokratskih, liberalno-građanskih i republikansko-etatističkih snaga u predstavljanju vlastitih stavova koji bi morali biti moralno i politički superiorniji u odnosu na primitivne etnonacionalističke demagogije opasnih korumpiranih “vođa naroda” s crnih lista i njihovih trabanata, koji destruiraju društvenih život ljudi opskurnom i opasnom prevarom o tzv. “konstitutivnim narodima” i tzv. “legitimnim predstavnicima”,

12. nastavak razgovora u Sarajevu oko reforme Izbornog zakona uopće ne služi interesima države BiH već je puka predstava za javnost u kojoj se u igri drži Čović koji stvara “konflikt” u FBiH dok Dodik provodi destrukciju ustavnog poretka države i pravi vlastito VSTV; radi se o zavaravanju građana da se nešto dešava u razgovorima koji trebaju osigurati opstanak etnonacionalističkog poretka u BiH i sistema diskriminacije građana koji može destruirati državu, umjesto da se radi na novom modelu građanskog uređenja države u kojem će građanin biti najveća vrijednost.

Građani Bosne i Hercegovine ne bi smjeli nasjesti na priču da su tobože Bošnjaci i Hrvati u “lošim odnosima” pa će eto doći lideri nekakvih partija i zauvijek harmonizirati te “teške odnose”. Glavni cilj razgovora oko izmjene Izbornog zakona jeste da se sačuva model i lideri etnopolitike u igri. Od toga građani nemaju nikakve koristi!

Svakome ozbiljnom i obrazovanom čovjeku jasno je da BiH mora biti uređena kao građanska država i da su sasvim obmanjujuće pripovijesti o tzv. “legitimnom predstavljanju” i srednjovjekovnim religijskim slikama svijeta u kojima je “vladar” zastupnik Boga na zemlji, a narod je skup podanika koji mu ropski služe. Već odavno evropski narodi su se oslobodili takve predstave o društvenom poretku. U razumijevanju moderne države i forme funkcioniranja bosanskohercegovačkog društva ne smije se zanemariti evropski povijesni okret poslije Francuske buržoaske revolucije iz 1789. godine kada je građanstvo stupilo na povijesnu scenu i odredilo tok evropskog svijeta. Građanska Bosna je nužnost života na ovim prostorima koji se mora uklopiti u evropske tokove.