Zapadu neprihvatljiv Putin, a poziva na dogovor s putinovcima u BiH

(Patria) - Pluralizam mišljenja i političkog djelovanja, medijske slobode, izostanak diskriminacije po etničkom i vjerskom principu, kakvo takvo slobodno tržište i ekonomija, civilno društvo i nevladine organizacije, protesti protiv negativnih društvenih pojava, kako oni na ulici tako i oni na društvenim mrežama, ideološka i politička šarolikost među akademskom zajednicom, politička desnica, politička ljevica, politički centar, kakva takva javna polemika o društvu, različiti vrijednosni sudovi o društvenim pojavama i fenomenima, kao i mnogo toga drugog, odlika je bosanskog društva. 

Onog društva koje i pored svih svojih manjkavosti, pored svoje nezrelosti, ipak posjeduje jednu vrstu demokratskog pluralizma, te baštini minimum civilizacijskih vrijednosti. Kada kažemo bosanskog društva, naravno da mislimo upravo na onaj prostor Bosne i Hercegovine koji je pod svoju kontrolu stavila Armija Republike Bosne i Hercegovine, tokom odbrane od agresije.

Sve gore navedeno uopće, ili u neznatnoj mjeri ne egzistira izvan tog prostora u Bosni i Hercegovini. Umjesto toga vrijedi suprotno; istomišljeništvo, monolitni politički pristup na bazi etničke homogenizacije, nepostojanje medijskih sloboda i drugačijeg stava, sistemska diskriminacija i po etničkom i po vjerskom principu, nepostojanje civilnog društva i aktivizma, ekonomija pod strogom kontrolom vladajućih srpskih i hrvatskih partija, društvena apatija i pomirenost s takvom pozicijom, politička i ideološka jednoličnost i među strankama i među intelektualcima, ujedinjenost u veličanju ratnih zločina i sumrak svih civilizacijskih vrijednosti. Sve to karakterizira te prostore i politike s tih prostora. Sloboda kao takva na onim prostorima koji su se društveno formatirali na temelju činjenja genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, tek je sloboda u promicanju anticivilizacije i "vrijednosti" anticivilizacije.

Takav društveni ambijent nužno je preslika i aktuelnog stanja u državi. Ne mogu dominante politike u Bosni i Hercegovini biti drugačije od izvora s kojeg se napajaju. Srpska i hrvatska separatistička politika napaja se iz upravo opisanog društvenog ambijenta za kojeg je uvjete sama kreirala, pa ako je taj ambijent anticivilizacijski, ni politike koje iz njega proističu ne mogu biti drugačije do anticivilizacijske.

S druge strane sila Ustava i dejtonskog poretka primorava da se bosanska politika (ovdje mislimo manje više na sve probosanske stranke) i anticivilizacijska politika, u trenutku podjele, i u procesu obnašanja vlasti, ili parlamentarnog života, moraju sresti jedna sa drugom.

Taj susret političke civilizacije i anticivilizacije sam po sebi proizvodi politički i društveni konflikt, usljed čega izostaje ono što predstavnici međunarodne zajednice nazivaju dijalogom i kompromisom. Međutim, 27 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao opravdano pitanje nameće se to da li je uopće moguć dijalog između političkih predstavnika civilizacije i anticivilizacije? Postavlja se također pitanje, kako to da dijalog i kompromis demokratskog dijela svijeta danas nije moguć sa Vladimirom Vladimirevičem Putinom i Rusijom koju treba izolirati i nametnuti joj sankcije, a isti taj dijalog i kompromis, po mišljenju zapadnih međunarodnih zvaničnika moguć je u Bosni i Hercegovini s pristalicama Putinove politike, sa Dodikom i Čovićem.

Razumije se, ako smo pri tome da se moraju poštivati neke osnovne međunarodne norme kao što su presude međunarodnih sudova i međunarodni civilizacijski standardi takav dijalog politike koja poštuje minimum civilizacijskih normi nije moguć, baš kao što nije moguće prihvatiti grubo kršenje suvereniteta Ukrajine od strane Rusije.

Pa ipak Zapad i dalje u Bosni i Hercegovini insistira na dijalogu i kompromisu s anticivilizacijskim politikama. Time ujedno kažnjava one koji se istih principa drže i nagrađuje one koji te principe uopće ne uzimaju kao bitan dio svog političkog djelovanja. 

Time Bosna i Hercegovina ostaje zarobljenikom anticivilizacije, i stalnim potencijalnim izvorom sukoba, jer politički nastavljači zločinačkih ideologija od strane Zapada se tretiraju kao ravnopravan partner. Oni koji zdušno podržavaju putinovsku politiku ili su sami marionete te politike u Bosni i Hercegovini, još uvijek su kredibilan partner Zapadu i to bez ikakvog osnova.

Ono što bi međunarodni zvaničnici sa Zapada u svakom slučaju morali znati jeste da je probosanska građanska politička većina u BiH jedini garant stabilnosti BiH i regije. Da na mjestu nje u BiH imamo neku drugu političku zajednicu, koja je manje spremna na dijalog i kompromis, bilo bi krvi do koljena na čitavom Zapadnom Balkanu.

Ukoliko se Zapad u konačnici odluči podršku dati onima koji ne računaju sa osnovnim demokratskim i civilizacijskim vrijednostima, Čoviću i HDZ-u kroz usvajanje izmjena Izbornog zakona na etničkom principu, te Dodiku kroz tolerisanje ometanja NATO puta BiH to će biti nestabilnost koja će se proširiti i na EU.

Za te sukobe odgovornost neće snositi probosanska politika koja je sa sebe i košulju skinula kako bi putem dijaloga i kompromisa sačuvala mir i državu.