Zarobljena društva: Istina je poginula u ratu, ne treba je ubijati i u miru

Piše: Ernad Metaj

Da je tragati i govoriti istinu često najveća pustolovina jasno se vidi u BiH i na Balkanu. Ovdje još uvijek dominantno prevladavaju nacionalističke politike, a svaka od njih iz svojih kuhinja nudi istinu pripremljenu na svoj način. Onaj ko se usudi dirnuti u neku od njih, ili ih ne daj Bože promiješati rizikuje da bude izložen javnom linču, što se već dešavalo. S druge strane kada bi istine iz nacionalističkih kuhinja uzimali zdravo za gotovo Balkan i BIH bi bili svojevrstan fenomen jer bi ispalo da su se dešavali ratovi i stradanja iako su se svi branili.

To samo pokazuje koliko je britanski političar Arthur Ponsonby u svojoj knjizi „Laž u vrijeme rata“ bio u pravu kada je napisao da u sukobima prvo strada istina. Njenim ubijanjem samo se otvara put zločincima da krenu u svoje krvave pohode nesposobni da shvate kako istina ipak nikada ne umire i da će ih kad tad sustići.

Nažalost u BiH većina još nije shvatila da je istina jedini način borbe protiv zločina. Osim dokaza da se zločin desio, istina je najmoćnije oružje za borbu da se on nikada ne desi. Interesantno je kako je nama u BiH, pa i svim Balkancima Njemačka uzor boljeg života, ali nam njeno suočavanje s istinom i spremnost da se prihvati vlastita odgovornost za počinjene zločine ne odgovara. Zato će za BiH i Balkan Njemačka uvijek biti samo san, jer ne može se biti sretan u nesretnoj zemlji.

Svoju smo istoriju kako je to rekao režiser Kokan Mladenović pretvorili u seriju propuštenih prilika koja između ostalog podrazumijeva i spremnost da suštinski promijenimo nas same i društveni sistem u kojem živimo. Zato nam istinu kroje politike i političari koji vješto manipuliraju cikličnim zlom koje se na Balkanu ponavlja duže od četiri vijeka i koje se sa nacionalistima na vlasti samo nastavlja.

Istina se često izjednačava sa znanjem, jer su i jedno i drugo rezultat spoznaje. Zato se danas ubija znanje. Politike su kreirale društveni mehanizam u kojem  pod krinkom opšte demokratizacije obrazovanja suštinski vrše plansku rasprodaju znanja. Taj društveni mehanizam je omogućio da svako ko ima malo novca može da ima fakultetsku, pa i doktorsku diplomu. Time se stvara jedna nova generacija polusvijeta koja se politikom bavi iz vlastitog interesa. Oni nemaju viziju države i dobrobiti naroda i njihova svijest je ograničena mandatom koji im stoji na raspolaganju da otmu što više, a zatim prepuste države i narode novi beskrupuloznim likovima.

Problem BiH, ali i svih balkanskih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije u najkraćem oslikava konstatacija reformiste Ante Markovića da se na ovim prostorima uvijek govori ko je prvi počeo, a ne ko će prvi stati. Svi upiremo prstom u lažne diplome, ali samo se rijetki bore da to prestane. Slično je i s odnosom prema zločinima. Nijedan od naroda na prostoru nekadašnje Jugoslavije do sada objektivno nije percipirao svoj istorijski položaj, svoju istorijsku važnost. Niko od nas nije se obračunao sa svojim greškama i zabludama, niti je pokazao volju da se suoči sa zlodjelima počinjenim u vlastito ime. Svima je važno ko je počeo, nikome ko će prestati.

Za početak mogli bi prestati sa javnim linčom, uglavnom bez argumenata, rijetkih hrabrih pojedinaca koji nam dirnu u „naše istine“. Možda nekada i pogriješe, ali nije to razlog da odmah nekoga proglasimo izdajicom svog naroda, četnikom, ustašom, ili islamskim radikalom. Na taj način samo pomažemo onima koji ne žele da BiH i Balkan jednog dana postanu Njemačka.