Protesti bez sindikata, ubila ih politika i sindikalne vođe koji vide samo sebe

Piše: Ernad Metaj

Inflacija je pokrenula mase, ljudi su izašli na ulice. Masovnije nego se očekivalo. Građani su vlast u oba entiteta ocijenili bahatom. Sve se glasnije u zahtjevima za smanjenje troškova života, ali i povećanje primanja posebno socijalno ugroženih kategorija.

Tihi su ostali samo sindikati. Kao da ne postoje, kao da je njih inflacija već pojela. Teško se sjetiti neke sindikalne aktivnosti, posebno u realnom sektoru, osim gužve u namjenskoj industriji u Bugojnu i Goraždu. Binas je na koljenima, a sindikat GINEX-a uz podršku građana nije dozvolio da ova profitabilna firma krene putem Binasa. Borba u Goraždu radnicima je donijela i povećanje plaća.

U realnom sektoru zaposleno oko 335.000 ljudi. Većina svojim primanjima ne može biti zadovoljna. Sindikalne vođe mogu, zato valjda i šute. Dio njih je odavno postao produžena ruka poslodavaca, dio koketira sa vlastima, a ostali su ušuškani na međunarodne grantove preko kojih se dobacilo da ponegdje nedjelja postane neradna za radnike u uslužnim djelatnostima. Priča o povećanju minimalne plaće na 1.000 KM je prestala.

Sindikati su se davno podijelili i to im je oduzelo moć. Sada svaki kanton, općina, hoće da se nešto potpisuje, a dobrih radnika sve je manje. Odlaze iz BiH, idu gdje im je bolje i gdje postoji sigurnost. Dok je vlast u BiH sebi povećala plaće i dok sa 100 KM penzionerima, borcima i mladima kupuje glasačko tijelo, radnike koji sve to trebaju „nahraniti“ vlast ostavlja na milost poslodavaca. Preporučuje se da se radnicima isplati pomoć u visini jedne prosječne plaće na koju se bi plaćali doprinosi. Takav prijedlog poslodavci iz F BiH nazivaju populizmom.

Rast dohotka je po mišljenju mnogih jedini pravi odgovor na ekonomsku krizu. Budžeti su porasli, a vlast se ne želi odreći svojih privilegija pa se već godinama odlaže usvajanje seta zakona kojima bi se smanjila opterećenja na plaću. Poslodavci ne pritišću previše, vođeni profitom alternativu vide u dovođenju radnika sa strane.

Glas radnika na jučer organizovanim protestima najglasniji je bio u Banja Luci. Stigao je iz grupe Crna lista poslodavaca. Njen osnivač Dražen Pejaković kaže da su političari glavni razlog odlaska radne snage iz BiH te da "nama nema pomoći" ako vlast ne počne raditi svoj posao.

Protesti jesu način da se izvrši pritisak. Problem je što iza njih stoje neformalne grupe, neke čak sa vjerskim obilježjima.

Moć radnika je u organizaciji koja se zove sindikat. Samo moćan i organizovan sindikat može uozbiljiti proteste, dati im smisao i konkretan cilj. Sve ostalo je opasan hod po ivici s koje se ponovo može skliznuti u nasilje koje nikome nije donijelo dobro.

Sindikat je nekada bio jedinstven i snažniji nego danas. Radnici su izlazili na proteste, trežili svoja prava, a danas uglavnom protestuju kada u nekoj firmi traže neisplaćene plaće. Tada je već kasno. Granski kolektivni ugovori su nažalost oduzeli snagu i razbili jedinstvo sindikata. Da stvar bude apsurdna najglasniji su sindikati uposlenih na budžetu. I pije im vode. Zagledani samo u sebe zaboravili su solidarnost, i to sa onima koji im svojim znojem osiguravaju plaće.

Njih ćete čuti da kukaju samo kada ne mogu naći majstora da im nešto popravi, ugradi, ili sagradi. Kada ih nađu začudiće se kako su postali skupi. Neka su, jer skuplje od toga je odsustvo svijesti da ovako ne može dovijeka.