Tužilaštvo BiH po nalogu Beograda ubija pravdu: Ko će odgovarati za progon onih koji nisu krivi?

Piše: Rasim Belko

Borba protiv poricanja genocida i glorifikacije ratnih zločina jedan je od ključeva za budućnost Bosne i Hercegovine, poručili su danas iz Srebrenice američki ambasador Michael Murphy i specijalna savjetnica UN-a za prevenciju genocida Waimiru Nderitu. No, u Bosni i Hercegovini to poricanje genocida i glorificiranje zločinaca ni skoro tri decenije poslije ne prestaje, čak ni nakon skoro godinu dana od izmjena Krivičnog zakona BiH, kojima je takvo to zabranjeno i krivično kažnjivo. 

Još pri samoj Odluci tadašnjeg visokog predstavnika Valentina Inzka da zakonski zabrani negiranje genocida i drugih zločina i veličanje njihovih počinilaca vidjeli smo pobunu onih kojima su zločinci uzori, a njihove žrtve svojevrsna moneta za potkusurivanje i obračune. Tako smo svjedočili politici predstavnika entiteta RS koji su paralizirali institucije države, ljuti jer je njihova politika glorifikacije zločinaca i poricanja zločina postala zakonski kažnjiva. No, do sada, skoro 12 mjeseci poslije kažnjen nije niko. Zasluge za ne kažnjavanje više nego očitih krivičnih djela pripadaju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i njegovim tužiocima, koji do sada nisu procesuirali niti jedno djelo. A bilo ih je. Postoje i prijave građana, političara, nevladinih organizacija. Ali one sakupljaju prašinu i čekaju neko drugo vrijeme, u kojem će tužioci obavljati posao za koji su plaćeni. 

Umjesto toga, Tužilaštvo BiH i tužilaštva na nižim nivoima bave se obustavama istraga protiv počinilaca zločina, ali i progonom onih koji su se tokom agresije na BiH borili da broj tih zločina bude manji. Tako je iz posljednjeg izvještaja Tužilaštva BiH vidljivo kako je više do 250 slučajeva s "A" liste obustavljeno. Riječ je o slučajevima koji su dokumentovani, za koje su provedene istrage i prikupljeni dokazi, a koji su kao prioritetni proslijeđeni iz Haškog tribunala. Iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida kažu da je broj obustavljenih istraga sa "A" liste u Tužilaštvu BiH i tužilaštvima nižih nivoa više od 300 po različitim osnovama, od obustave istrage, smrtnih slučjaeva... Jedna rečenica iz izvještaja Tužilaštva BiH nosi posebnu težinu: "Radom na predmetima u velikom broju slučajeva će se ispostaviti da se radilo o dokazima koji nisu bili prikupljeni u skladu sa odredbama važećih zakona o krivičnim postupcima u BiH". Dakle, iz Tužilaštva BiH nam poručuju da su haški istražioci prikupljali dokaze skoro pa nelegalno. 

Zato bismo pitali tužioce i Tužilaštvo BiH gdje to i kako oni prikupljaju dokaze za optužnice kojima se progone pripadnici Armije RBiH i Policije RBiH, koje su u najvećem broju slučajeva rezultirale oslobađajućim presudama. Dakle, Sud BiH je cijeneći te dokaze Tužilaštva BiH utvrdio da oni ne dokazuju ništa, te oslobađao optužene koji su bili krivi jedino što su branili ovu državu. Jesu li u tim slučajevima dokazi prikupljani u skladu s važećim propisima ili su "navlačeni" kako bi montirani procesi mogli biti provedeni. 

Edhem Godinjak bio je jedan od optuženih za "udruženi zločinački poduhvat" na području općine Trnovo. U procesu koji je trajao skoro deceniju, tačnije devet godina, Tužilaštvo BiH nije uspjelo dokazati niti jednom od optuženih pomenuti UZP. Nedavno su i pravosnažno oslobođeni. Ali, šta osim satisfakcije i spore pravde od te oslobađajuće presude ima Godinjak. Šta nakon devet godina mrcvarenja i stresa koji mu je odnio zdravlje, dio porodice i ostavio posljedice na cijelu porodicu? I ne samo Godinjak, već šta ćemo s desetinama onih za koje su dokazi natezani kako bi im se montirale optužnice, a s ciljem da jednog dana neko može izvlačiti tezu kako su svi podjednako činili zločine? Šta ćemo s Naserom Orićem, kojem su sudili i u Hagu i u Sudu BiH, pa oba puta oslobođen? U kojoj pravdi da on traži satisfakciju?

Isti slučaj je i sa optuženima u najnovijem pokušaju slučaja "Dobrovoljačka". Iako je sud u Hagu utvrdio da u tom slučaju nema elemenata krivičnog djela, da nema dokaza da je počinjen ratni zločin, Tužilaštvo BiH nanovo pokušava dokazati nedokazivo. Svjesni su u Tužilaštvu da ni Srbija u svojim antipravda pohodima i lovu na one koji su učestovali u odbrani BiH nije uspjela ishoditi da sudovi u Londonu i Beču ocijene kako je "Dobrovoljačka" ratni zločin. Ali, ipak nastavlja s mrcvarenjem pravde, najavivši da će pozvati 277 svjedoka, što je skoro tri puta više nego li ih je saslušano u slučaju protiv pravnosnažno osuđenog komandanta VRS i kasapina Ratka Mladića. 

Dakle, jasno je da će i taj slučaj trajati unedogled i da će optuženi biti izloženi mrcvarenju godinama. Jasno je da nakon svega skoro pa ne postoji sudija koji dokaze može tumačiti drugačije osim da oni govore kako u Dobrovoljačkoj nije počinjen zločin. Ali, pravda odavno i ne zanima Tužilaštvo BiH. Ono je odavno postalo instrument političkih moćnika kojima je u interesu što više optužnica protiv onih koji su se branili od agresije. Jer na takav način potkrepljuju svoje laži o zločinima svih nad svima. 

No, nema tog tužilaštva i suda u Bosni i Hercegovini koji mogu izjednačiti sistemski planirane masovne zločine i izolirane incidente. Jer prosto je nemoguće izjednačiti Prijedor, Srebrenicu, Bijeljinu, Foču, Sarajevo... s pojedinačnim i izolovanim zločinima. Svaka žrtva ima pravo da zahtijeva da pravdu i zato bi Tužilaštvo BiH trebalo da se pozabavi donošenjem te pravde tamo gdje postoje jasni dokazi o počinjenom zločinu ma kako se žrtva zvala, a ne da se bavi progonom onih za koje je već dokazano da zločine nisu počinili. Jer, mrcvariti pravdu možete koliko hoćete, ali nećete dokle ste mislili. Svaka oslobađajuća presuda je to dokazala. Pitanje je samo ko će platiti cijenu institucionalnog progona nevinih i hoće li nepravedno progonjeni biti ostavljeni izloženi na vjetrometini tužilaca instruisanih u centrima s dokazanim hegenominističkim ciljevima, u Beogradu prije svega!