Duraković među hiljadama nišana: Da li je naš civilizovan odgovor bio pravi put

Piše: Ćamil Duraković, preživjela žrtva genocida u Srebrenici 

Memorijalni centar u Potočarima je već nekoliko sati kasnije, uobičajeno, prazan... A ja, kao i svake godine, tek sad, kada je sve prošlo, imam vremena da saberem vlastite emocije…

I nekad se pitam, da li je taj civilizovani odgovor nas preživjelih bio pravi put. Da li bi bilo bolje da smo bili agresivniji, da smo ponekad zaprijetili ili da smo ponekad prešli crtu civilizovanih ljudi? Da li bi izbjegli poniženja koja nam se dešavaju danas? Da li bi nas svi bolje shvatili kad bi imali razloga da nas se boje?

Kada me obuzmu ova pitanja, odem u Mezarje i gledam hiljade bijelih nišana kako stoje u tišini. Svaki od tih nišana stoji tamo za jednog čovjeka koji je žrtva organizovanog nasilja. U tim trenucima, kad se pitam da li smo trebali imati agresivan odgovor na zločin, ti mi nišani govore da smo dobro izabrali – izabrali smo sabur umjesto nasilja; obrazovanje umjesto ubijanja djece i ljudi; ljubav umjesto mržnje; izabrali smo pravdu umjesto nepravde; izabrali smo život umjesto smrti. I dobro smo učinili – ostali smo svoji – britki, vrijedni, čestiti. Ostali smo jednostavni ljudi kao štu su bili naši voljeni. Nismo postali zločinci.

Evo i dvadeset sedmi put dočekasmo tabute sa pronađenim i identificiranim posmrtnim ostacima naših Srebreničana i drugih koji su nadu i spas od sigurne smrti potražili u enklavi pod zaštitom UN i ispratili smo ih na Bolji svijet dženazom i dovom Uzvišenom Gospodaru da im podari mir i sigurnost koju su im ljudi na ovome svijetu uskratili i oduzeli. Ponavljamo riječi koje znamo napamet, riječi zamolbe Gospodaru svjetova uzdajući se u Njegovu milost da naše najmilije i najdraže, čije su duše u Njegovom okrilju, obraduje smirajem, istovremeno se uzdajući da duše nas koji smo ostali na ovome svijetu umiri pravdom jer, vrijeme, četvrt stoljeća koji su za nama nas je naučilo da ni pravo, a kamoli pravdu, od ljudi ne možemo dobiti.

Prije dvadeset sedam godina mi djeca iz toga vremena naučili smo neke nove riječi koje do tada nisu postojale ni u rječnicima naših roditelja, a kamoli predaka poput enklava, "United Nations", "dutchbat", "safe zone", saznali da ponekad riječi ne moraju podrazumijevati značenje, a ponekad pak, da čak i one koje smo znali od ranije mogu značiti sasvim suprotno poput riječi sigurnost. Kasnije ćemo naučiti puno novih riječi: egzekucije, masovne grobnice, genocid, entitet... i shvatiti da neke koje smo već znali više uopšte ne znače isto, poput riječi republika i suživot.

Dvadeset sedam godina poslije najveće i najteže lekcije koju smo naučili kao djeca koju je Božijom voljom zaobišla smrt sada kao odrasli ljudi, dok još uvijek tragamo za ostacima naših roditelja, braće i rođaka znamo da riječi ustvari, ne moraju značiti ništa, da mogu biti samo nešto što kvari tišinu, što uđe na jedno i iziđe na drugo uho i ne ostavi nikakav trag... dok se ponovo suočavamo sa riječima kojima se uznemirava, kojima se prijeti, kojima se nagoni u bijeg, kojima se obilježavamo kao drugi i drugačiji, kao stranci u i na svojoj zemlji, dok nam se zabranjuje da vlastitu zbirku riječi koje čine naš jezik nazovemo svojim imenom, koje se nama sviđa, kojim smo ga zvali oduvijek... dok se svakodnevno uvjeravamo da ni svijet nije dobro iskoristio proteklih dvadeset sedam godina jer su u međuvremenu mnogi loši učenici preuzeli kontrolu nad sudbinom ljudi.

Bilo kako bilo, mi ovdje u Bosni i Hercegovini moramo uzeti u zadatak, kao jednu od lekcija cjeloživotnog učenja i svojski se potruditi riječima koje znamo: komšija, drug, prijatelj, brat, zemlja i mir, vratiti izvorno značenje da nam se ne bi dogodilo, a nismo daleko od toga, da riječ "Srebrenica" umjesto pojma kojim se naziva nešto dragocjeno postane sinonim za najgoru noćnu i dnevnu moru koju čovjek može usniti i doživjeti na javi. To moramo činiti radi svijeta koji je "tamo", a radi nas koji smo ovdje i imamo namjeru ostati tu, važno je lijepim riječima vratiti smisao, ponavljati ih, vježbati i provoditi u djelo, da naša djeca ne bi učila ružne riječi, da riječ Srebrenica ne bi postala samo riječ. Ili, još gore bila zaboravljena...