OTVORENI BALKAN Srpsko - albanski hegemonizam pod krovom 'ruskog svijeta'

Piše: Rasim Belko

Bilo da je riječ o spinu i zamagljivanju stvarnosti ili pak postojanom stavu unutar briselske administracije, tekst Nezavisnih novina o namjeri Evropske unije da inkorporira regionalne inicijative u jednu mogao bi otkriti neke nove planove starih planera. Pod regionalnim inicijativama prvenstveno se misli na Berlinski proces koji je pokrenula Njemačka uz podršku više članica Evropske unije i "Otvoreni Balkan", kojim rukovode za sada jedine članice Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. 

Je li zapravo realna kompatibilnost ove dvije inicijative da bi EU pristala da ih na svojevrstan način objedini i prihvati.  U formi su inicijative skoro pa podjednake, podrazumijevaju infrastrukturnu i ekonomsku povezanost i razvoj regionalnih odnosa. Međutim, suština, njihovi kreatori ali i suporteri daju naslutiti da se radi o procesima koji vode odvojenim pravcima. Berlinski proces je njemački proizvod bivše kancelarke Angele Merkel, kojeg je prilikom posljednje posjete Zapadnom Balkanu bez zadrške podržao i novi kancelar Olaf Scholz. Uz Berlinski proces zasigurno stoji i najveći dio prosperitetnog područja EU. 

S druge strane kreatori Otvorenog Balkana su u Beogradu i Tirani, vjerovatno najvećim hegemonističkim centrima Balkana. I jedni i drugi već vijekovima imaju neskrivene pretenzije na teritorije svojih susjeda. Istina u slučaju Albanije one su posljednjih decenija nešto blaže, ali sa Srbijom je to posve druga priča. I dok je Berlinski proces priča o olakšavanju evropskih integracija svih zapadnobalkanskih država koje još nisu u Uniji, "Otvoreni Balkan" je prema riječima njegovih kreatora prvenstveno usmjeren na međusobno povezivanje zemalja regije. Dakle, u tom srpsko - albanskom projektu cilj je prvenstveno maknuti granične prijelaze. Gdje bi to vodilo možda je najbolje iščitavati iz izjava srbijanskog ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina. Prvenstveno riječ je o vjerovatno najvećem pojedinačnom agresoru u postratnom vaktu i odnosima BiH i Srbije, koji svako malo upada na teritoriju naše zemlje i širi priče ispričane u paklenim planovima čiji je osnovni proizvod bio genocid, ali i brojni zločini i nedjela. 

I niti jedan taj politički i nediplomatski upad Vulina na teritoriju Bosne i Hercegovine nije prošao bez jasne poruke o "svim Srbima u jednoj državi", što je zapravo prevedeno značenje "srpskog sveta", odnosno nastavak politika srpskih memoranduma u kojima je zamišljeno stvaranje velike Srbije. Iščitavajući takve poruke jasno je da taj "Otvoreni Balkan" i nije ništa drugo do li lukav plan da se politički pod plahtama ekonomije dobije ono što se nije dobilo oružanom agresijom. Albanija istovremeno nema ništa protiv, jer bi se na identičan način, ukidanjem graničnih prijelaza, ona spojila s teritorijama projiciranim za "albanski svijet" (čitaj veliku Albaniju). 

I sada bi zagovornici "Otvorenog Balkana" kazali kako je to prvenstveno ekonomska inicijativa, da joj se ne trebaju imputirati politički prefiksi. Ali, zašto onda kreatori te ekonomske inicijative nisu uložili ni trun napora da se riješe ekonomski sporovi koje imaju sa komšijama. Srbija se u godini kada je rođen autor ovog teksta, dakle prije četrdesetak godina, obavezala da će Bosni i Hercegovini plaćati naknadu za poplavljeno zemljište, te naknadu za upotrebu vode iz hidroakumulacija na Drini. Umjesto da potpisano poštuje i plaća ono na šta se njegova zemlja obavezala, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić pravi se nevješt, pa sve to naziva besmislicama. Kako mu onda vjerovati da će poštovati dogovore i potpise odluči li se Bosna i Hercegovina na pristupanje Otvorenom Balkanu. Dakle, stavimo po strani sve strahote prošlosti, gledajmo na stvar čisto ekonomski i zapitajmo se vrijedi li vjerovati Vučiću kojem je jedan sporazum sa BiH besmislen, dok zagovara drugi. I taj bi mu vjerovatno vrlo brzo postao besmislen, pa bi na talasima SANU-a krenuo u treći. 

Iza inicijative Vučića i Rame stoji i agresorska Rusija, čiji šef diplomatije Sergej Lavrov jasno daje podršku. Istovremeno, mada naizgled nemoguće i besmisleno, uz inicijativu su stale i Sjedinjene Američke Države. Postavlja se pitanje kakva je to inicijativa ako se oko nje slažu hegemonisti, agresori i još uvijek vodeća svjetska sila? Bez obzira šta su kome u svemu tome motivi, jedno je jasno, Evropska unija ni pod koju cijenu niti može niti smije objediniti ove inicijative. Uz sve njene mane, činjenica da je podržava Rusija jer bi joj to omogućilo kontrolu na dijelu Zapadnog Balkana, ali i SAD koje tako žele balansirati i držati evropske integracije ove regije pod svojom šapom, dovoljne su da EU ipak čvrsto stoji uz Berlinski proces. 

I skoro je pa sigurno da će onaj dio Evropske unije koji vrijedi, ekonomski i politički, ostati posvećen Berlinskom procesu. Ne morate biti poseban znalac pa da shvatite da su izvori za teze s početka ovog teksta smješteni oko Viktora Orbana, Olivera Varhelyija i Petera Sijarta. Samo njima i može odgovarati forsiranje inicijative "Otvoreni Balkan", sve dok je na matrici i u smjeru ruskih interesa. 

Ono što bi u Washingtonu morali shvatiti kada je riječ o Vučić - Rama inicijativi jeste činjenica da podrškom tom procesu guraju ovaj prostor sve više pod kontrolu Moskve, a sve dalje od Brisela. Ukoliko je zabrinutost koju konstantno ističu zaista iskrena onda bi zvanični D.C. morao okrenuti kormilo i priključiti se progresivnom dijelu EU u pokušaju da nas usidre u svoje mirne luke. U suprotnom sve bi ovo jednog dana moglo biti "Zatvoreni Balkan svekolikog ruskog svijeta".