Vučiću, nema 'drugog poluvremena', otjerali ste igrače

Piše: Ernad Metaj

Srpsko stanovništvo na Balkanu njihovi politički predstavnici stalno drže u stanju ratne mobilizacije. U tome prednjači predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji svoje glasačko tijelo uvjerava kako su neprijatelji svuda oko njih.

"Nažalost, čini se da svi na Balkanu čekaju „drugo poluvrijeme“, sa mnogo mržnje, ali mi smo ti (građani Srbije) koji moramo da izbjegnemo rat po svaku cijenu“, istakao je predsjednik Srbije gostujući na TV Pink.

Rat i sukobi se ne izbjegavaju ako se trudite dokazati kako se na Balkanu svi mrze. Pri tome Vučić zlonamjerno mržnju pripisuje građanima iako svi dobro znamo da su politike te koje raspiruju mržnju, tamo i gdje je nema.

Vučić, ali i svi ostali recidivi ratnih politika na Balkanu su se preračunali, „drugo poluvrijeme“ se ne čeka, ono je uveliko pri kraju. Neće biti puški, neće biti ni pobjednika, jer su timovi i bez sukoba desetkovani i čini se kako niko neće utakmicu završiti u punom sastavu.

Rezervni igrači zločinačkih politika na Balkanu jesu postali kapiteni, ali ne drže timove na okupu, osim stranačkih uhljeba naviklih da se hrane s državnih jasli. Ostali su davno posustali, nemaju snage ni volje utakmicu igrati do kraja. Mnogi su već pobjegli glavom bez obzira, odlaze trbuhom za kruhom, bježe od kriminala i korupcije, od nepotizma, ne žele čekati „produžetke“ koji su jedino izvjesni.

Aktuelni selektori na svim stranama nisu i nikada neće shvatiti da mržnja ne može biti jedina motivacija. Pobjednički duh se ne gradi na praznom trbuhu, sa primanjima igrača koja im ne mogu prehraniti porodicu. „Drugo poluvrijeme“ je san kriminalaca, pljačkaša i ratnih profitera od kojih na terenu nema nikakve koristi. Takvi će utakmicu rado prodati ako budu mogli zaraditi.

Budimo realni, Srbiji niko ne prijeti ratom. Srbiju niko nema namjeru napadati. Nije ni devedesetih. Vučiću se ne može vjerovati, zvijer koja jednom okusi krvi uvijek će biti žedna. Njen cilj je uvijek uzeti teritoriju drugome, a Srbija za to ima isturene ekipe koje godinama unazad destabiliziraju zemlje regiona.

Igrala je Srbija napadački, ali mečeve nije dobijala. Taktika možda nije bila loša, ali problem je motivacija, posebno kada protivnik stisne odbranu, pa se krvari i znoji, igrači ispadaju iz stroja, a očekivanog rezultata nema.

Zato građani, posebno u BiH gdje se često proteže teza da ne može naprijed jer pobjednika nema i da se mora odigrati „drugo poluvrijeme“ moraju okrenuti leđa takvim politikama. Za obične ljude „drugo poluvrijeme“ je pri kraju. Pobjednika nema, a svi su već izgubili. Radnici su ostali bez firmi, seljaci se odavno ne mogu nositi sa uvoznim lobijima, a mladi nemaju perspektive. Selektori već spremaju rezervne igrače, dovode ih iz Bangladeša, Turske, Indije, nije njima važno kako igraju, samo da su jeftiniji.

E pa Vučiću i ostala politička bagro s Balkana kojoj nije dosta prolijevanja krvi i znoja tuđe djece vrijeme je da odete. Ekipe ne igraju dobro, vrijeme je da promijenimo selektore i da nam posljednji zvižduk ustvari bude početak, novih utakmica, onih prijateljskih.