Do oktobra ključamo, a onda se ledimo: Provjerite radi li vam drhtanje i ima li gdje zaliha mekinja!

Piše: Rasim Belko

Evropa se priprema za apokalipsu. Ekonomska je već uveliko na vidiku, jer euro tone u odnosu na dolar. Ona plinska će za koji mjesec, a strah je uveliko raširio oči mnogima. Mi u Bosni i Hercegovini smo mirni. Na ambis i ekonomske apokalipse odavno smo navikli. Kod nas su te propasti i pošasti odveć odomaćene. Zato mirno i kolektivno prihvatamo da nam cijene nafte i benzina rastu brže nego na najvećim svjetskim berzama. Po tome smo ispred razvijenog svijeta. 

Još smo tiši i poslušniji pred političkim banditima. Nijemi smo kada ti naši vlastodršci povećavaju sebi plate, dok se nevješti prave kada treba skresati akcize i namete da bi nam gorivo bilo jeftinije, da nam hljeb ne bi postao luksuz. 

Kod nas je kampanja. Ne još zvanična, ali je već zahuktala. Temperatura će rasti i atmosfera ključati kako se oktobar bude bližio. Mi ćemo krize rješavati nakon izbora, do tada će nam nekoliko hiljada kandidata obećavati svijetlu budućnost, predvođeni začešljanim liderima koji su stručnjaci za sve. Zato umjesto programa i planova o rješavanju gorućih problema slušamo ko treba a ko ne treba u Srebrenicu, slušamo i kako se korupcija i kriminal pravdaju jer isto su radili i oni prije, bavimo se ustašama sedam decenija nakon Drugog svjetskog rata. Lijevi, desni, građanski, konstitutivni, liberalni, ostali i ko zna kakvi sve znaju, i šta i kako trebaju. Samo još nikako da nam to kažu, još teže da pokažu. 

Gdje god se okreneš neki loši izvještaji o nama, kao da nam se svijet ruga, a ustvari riječ je o surovoj istini. A ta istina proizvodi slutnju da ćemo nakon ključanja do oktobra, u postizbornom vaktu da se zaledimo!

Plin je poskupio usred ljeta, stručnjaci kažu bit će još poskupljenja. Cijene nafte osciliraju, samo što kod nas 15 idu gore, pet dole, pa ti ga pojeftinjenje dođe kao vic. Hrana i potrošačka korpa je sve skuplja, zato su kese sve lakše, a građani prinuđeni na ruski rulet prilikom odlučivanja šta kupiti a šta ne. Sadašnje vlasti od glave do repa pokazale su da ih je za životni standard građana briga kao i za lanjski snijeg. A i što bi bilo, prosječni bh. parlamentarac i funkcioner ima primanja na nivou Njemačke a živi u ekonomskom okruženju poput Somalije. U takvom srazmjeru oni su hodajući bogovi i ne moraju mnogo da se sekiraju, jer puk je već dovoljo iscrpljen. 

Drugačije se to ne može objasniti. Naročito kada vidimo kako se za očekivane ekonomske i druge pošasti spremaju u komšiluku, ali i u najjačim ekonomijama Evrope. U Hrvatskoj i Sloveniji ograničavali su cijene nafte i koliko toliko sačuvali svoje stanovništvo. Zadržane cijene nafte sačuvale su ih od lančanih poskupljenja ili su ta poskupljenja znatno manja u odnosu na ona u Bosni i Hercegovini. U Srbiji i Mađarskoj proglasili su ili najavili proglašenje vanrednog stanja zbog energetske krize. Svi, oni oko nas i šire, pripremaju rezerve energenata, ali i hrane. 

Kod nas poljoprivrednici bukvalno mole za koji fening više u otkupu pšenice i to u vremenu kada se cijeli svijet o jadu zabavio zbog problema izazvanih ruskom agresijom na Ukrajinu. Naši poljoprivrednici su u takvom vremenu natjerani da javno prijete kako će uništiti plodove svog mukotrpnog rada. Ti vapaji ne dolaze do vlastodržaca i onih koji nam se nude da budu vlastodršci. Kada ste recimo čuli da je neko od tih silnih kandidata najavio plan i program za velike silose pšenice u koje će otkupiti sve što domaći proizvođači budu imali ponuditi. Niste i nećete, jer važnije se svađati treba li Budak u Mostaru, iako je cijeli svijet rekao šta o tome misli. 

Kriza nam je permanentna, nova se najavljuje kao veća i opasnija, ali krizne štabove nemamo. Vijeće ministara ponaša se kao otuđeni centar moći, koji ima neke svoje poslove da završi, nemaju se kada baviti temama zbog kojih nam siromaštvo kuca na vrata. Isti nam je slučaj i po vertikali vlasti. S druge strane, čitam kako u Njemačkoj već formiraju krizne štabove. Dakle u državi koja po svemu prednjači u Evropskoj uniji spremaju se u augustu za decembar, jer očekuju dramu. Ne mogu ni oni Ruse natjerati da im isporučuju plin, da taj plin bude jeftiniji ali su se potrudili svojim građanima ponuditi kakvu takvu alternativu. U toj Njemačkoj pripremaju velike sportske dvorane u kojima će biti organizovano kolektivno grijanje za sve one koji grijanje ne budu mogli plaćati. Upozorenja u Njemačkoj smo već čuli kako će za plaćanje grijanja biti potrebno dizati kredite. 

Gdje će se pojedinačno i kolektivno grijati bh. građani nikoga u ovoj državi nije briga. Baš kao što naše političke elite nije briga šta ćemo jesti, kako se prevoziti na posao, čime će se grijati pacijenti u bolnicama, šta je s fabrikama koje koriste naftu i plin kao osnov svog rada. Jedina briga trenutno našim političkim elitama je kako olajati političke protivnike, ko će kome podmetnuti predizborne klipove i slično. Ekonomijom i životom neka se bave oni koji to moraju da bi preživjeli. 

Obećanja su jedina moneta koju nam nude ti naši začešljani lideri i njihovi kandidati. Od obećanja se ovdje odavno umire i životari. Možda nam i treba neka apokalipsa, da nas zaledi, pa ko preživi da shvati da je obećanje ludom radovanje. A možda će nakon izbora da nas pretvore u Luxemburg. Šalim se, neće, pripremite se, dolazi teška zima! Provjerite radi li vam drhtanje i ima li gdje zaliha mekinja.