Lanino zlato za promjenu politike, da zastave ne dižemo samo na jarbolima uz groblja

Piše: Ernad Metaj

Svijet voli pobjednike. Svi se od jučer u BiH utrkuju da čestitaju Lani Pudar zlatnu medalju na EP u plivanju, prvu koju je u olimpijskim sportovima osvojio neko iz naše države. Pljušte nagrade i obećanja od strane političara. Ovog puta nijem nije ostao čak ni predsjednik HDZ-a Dragan Čović.

Da se ne lažemo. Rijetki su oni koji danas aplaudiraju Lani koji imaju bar mrvu zasluge za njene uspjehe. Većina njih je radila sve da se i Pudar odrekne zastave BiH, ali njena porodica se nije dala slomiti. Lana je sa svojih 16 godina uradila više na promociji BiH više nego svi političari zajedno.

Zato njen uspjeh prelazi sportsku dimenziju. „Zlatno dijete“ BiH bi trebalo probuditi građane ove zemlje da se odupru lošim politikama koje mlade tjeraju iz ove zemlje. Umjesto Lani i hiljadama druge djece talentovane ne samo za sport, već nauku i kulturu budžetske pare su se trošile za vlastitu političku budućnost. Aktuelna vlast je opstala na predizbornoj sadaki za svoju vjernu armiju penzionera i boraca koji svako na svoj način kao izglednu budućnost personificiraju groblje.

Bazen za Lanu Pudar je davno potrošen za jednokratne pomoći penzionerima, RVI i demobilisanim borcima. Politici je tu sigurniji povrat investicije, sve se vrati kroz glasove. Nije da navedenim kategorijama pomoć ne treba i da je ne zaslužuju, ali šta je s mladim ljudima koji su nezaposleni i nalaze se na birou za zapošljavanje. Oni nisu ugroženi. Njih u programima pomoći zbog skoka troškova života nema. Valjda su navikli da nemaju ništa.

Oba entiteta u mjerama za borbu protiv poskupljenja ne idu puno dalje od boraca i penzionera. Samo se razlikuje visina pomoći. Najveću za sada je obećao gradonačelnik Banja Luke nezaposlenoj djeci poginulih boraca. Dobit će po 1.000 KM. Ostali nude 100 KM, taman da se podigne cijena glasa, nije skup kad se plaća iz budžeta.

Lana i njeni roditelji „ginu“ godinama da bi došli do vrhunskog rezultata. Politika ih je pogledala tek kada je stigla zlatna medalja. Tada se više nije moglo praviti lud, Lanin uspjeh slave zemlje u okruženju, dive joj se Britanci čiju takmičarku je ostavila za cijelu dužnu tijela iako ona ima sve potrebne uslove da se sprema za vrhunske rezultate.

Neće naša politika da se ljudi raduju i da slave. Neće da se ponosimo državnom zastavom dok se vijori na svjetskim borilištima. Politku interesuju neke druge pobjede, one izborne. Za njih cijena nije važna. Zato nam reprezentativci spavaju u podrumima i skuplja im se pomoć po svijetu da bi igrali na velikim takmičenjima.

Lana je šamar takvim politikama, a ono što raduje neće biti jedina. Košarkaški zmajevi i zmajice više nisu autsajderi. Za to je zaslužna njihova ljudska i individualna igračka kvaliteta. BiH može biti zemlja ponosnih ljudi, a za to je potrebno tako malo. Već na sljedećim izborima možemo birati one koji žele da se radujemo, one koji sanjaju nove olimpijade u BiH. Jednom smo pokazali da možemo i znamo, i opet bi.