DRAGAN I TOMO Brane katoličanstvo od Komšića kojeg je odlikovao papa Benedikt, a hvalio Franjo

Piše: Rasim Belko 

Kada je nedavno prvi čovjek Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović izgovorio poruke koje su možda približno slične sa porukama lidera SDA Bakira Izetbegovića a možda i nisu, uslijedio je žestok talas pritiska na Kavazovića da se ne miješa u politiku. Pisala su se pisma, a prvi čovjek bh. muslimana bio na udaru da narušava sekularizam i favorizira jednu politiku.

Nešto ranije, sredinom ljeta, prvi čovjek Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini Tomo Vukšić iznio je daleko opasniju tezu, poručivši u Rimu, da Bošnjaci (većinom muslimani) i Srbi većinom pravoslavci) vrše pritisak zbog kojeg iz Bosne i Hercegovine nestaju Hrvati (većinom katolici).

"Mnogi su frustrirani nepravednom unutarnjom podjelom države na dva entiteta, čija je administrativna struktura u oba slučaja na štetu Hrvata, neriješenim nacionalnim pitanjem i činjenicom da je izborna volja pojedinaca i naroda obezvrijeđena izbornim zakonom", rekao je Vukšić početkom juna.

Niko od samoproklamovanih svetih čuvara bh. sekularizma, od Konakovića i Nikšića, do Forte i sličnih nije se ni oglasio, a kamo li da je pisao pisma poput onih na adresu poglavara IZ u BiH. Jedina vidljiva reakcija bila je ona profesora Senadina Lavića.

No, nešto više od mjesec dana poslije po istoj matrici poruku je ponovio i Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, stranke koja je otjerala više Hrvata iz BiH nego ratovi devedesetih i četrdesetih. Čović je u Zagrebu "upozorio na zapaljivu retoriku, govor mržnje i napade usmjerene ne samo na legitimne predstavnike hrvatskog naroda nego i na hrvatski narod u cjelini, katoličku vjeru i hrvatske simbole", saopćio je HNS.

I opet šuti uglavnom sarajevska sekularna elita, ni tračak od reakcije na vrlo ozbiljne optužbe, koje mogu imati mnogo dalekosežnije posljedice nego li to politika što se proteže relacijom tramvaja trojke može vidjeti. Jer, optužba da je u srcu katoličke Evrope napadnuta katolička vjera su veća opasnost po Bosnu i Hercegovinu od svih onih opasnosti koje nam loše građeni političari nameću kao osnovnu tezu opasnosti. Takve poruke izazivaju pažnju od Vatikana, preko Rima i Berlina do Pariza, ali i mnogo šire.

I kada se na njih ne reaguje malo je bitno jesu li istinite ili ne. A daleko su od istine i svi mi u Bosni i Hercegovini, bili katolici, muslimani, pravoslavci, ateisti ili šta već, znamo da je to samo još jedna obmana u pokušaju cementiranja HDZ-a u sve pore vlasti ove države na duži period. Jer, da je bilo ko upitao Čovića koji su to napadi na katoličku vjeru i hrvatski narod, teško da bi i dovitljivi Soko imao odgovor na to. Nemoćan da sebe i stranku osigura kao trajnog titulara svih političkih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, Čović je pribjegao oprobanom receptu koji su devedesetih koristili srpski političari u pokretanju masa kroz odbranu pravoslavne vjere i srpstva. 

Postavlja se međutim pitanje od koga to Čović želi odbranu hrvatskog naroda i katoličke vjere? Istina, sporadični incidenti napada na hrvatske porodice se jesu dešavali, ali ništa više niti manje u odnosu na broj napada na bošnjačke ili srpske ovisno gdje je ko manjina. No, to su izolovani incidenti. Stvarna pozadina priča o napadnutom hrvatstvu i katoličkoj vjeri je zapravo reforma Izbornog zakona i Ustava Federacije BiH, kroz koju Čović i njegovi zagrebački mentori kontinuirano pokušavaju kroz Željka Komšića onemogućiti da u budućnosti niko drugi osim HDZ-ovih predstavnika bude u Predsjedništvu BiH. No, historija je učiteljica života, pa vrijedi se prisjetiti da su prije pojave Komšića a i nakon njegova prva dva mandata u Predsjedništvu sjedili predstavnici baš tog HDZ-a, a da katolička zajednica i hrvatski narod u cjelini nisu imali nikakvu benefit od toga.

Desilo se upravo suprotno, Komšić je bio taj koji je u ime BiH 25. oktobra 2007. godine kao član Predsjedništva razmijenio ratifikacijske instrumente Temeljnog sporazuma između BiH i Svete Stolice s tadašnjim kardinalnom i državnim tajnikom Vatikana Tarcisiom Bertoneom. Dakle, nisu to učinili oni prije Komšića, koji su hrvatstvo lažno branili s predizbornih plakata a svoju političku moć koristili isključivo za bogaćenje.

Još jedna jako bitna stvar dogodila se 2008. godine, kada je papa Benedikt XVI odlikovao Komšića visokim odlikovanjem Svete Stolice. Čovića i Vukšića stoga treba pitati kako je to onda napadnuta katolička vjera i hrvatski narod "izbornim manipulacijama, neustavnim uređenjem", ako je član Predsjedništva protiv koje vode frontalnu ofanzivu zapravo vrlo rado viđen gost u prijestolnici katoličanstva i kada je aktuelni papa Franjo za njega rekao da je "dobar čovjek" prilikom susreta u januaru ove godine.

Pitanje za one koji redovno odšute na takve izjave glasi - jesu li svjesni posljedica ukoliko one u Evropskoj uniji naiđu na plodno tlo, jer kontinuirano ponavljanje laži stvara atmosferu koja ih pretvara u istinu. Jer, Čović nije sam u optužbama da je napadnuta vjera, računajte na redovne poruke takvog sadržaja Viktora Orbana. Čović i u optužbama o napadnutoj vjeri ponavlja laži kao i sa Izbornim zakonom, koje su vremenom toliko dobile na značaju da su postale državno pitanje broj jedan i državni problem broj jedan. Neki su šutili, drugi bili nedovoljno glasni kada je Čović s početka priče o Izbornom zakonu mantrao floskulama o ugroženom narodu i njegovim pravima. Vremenom je ta lažna matra dospijevala uz pomoć Zagreba do krugova u Briselu, Londonu i Washingtonu, pa danas moramo s ulice braniti ljudska prava od Evropljana koji dolaze iz zemalja gdje su ta prava temeljna i zagarantovana bez obzira i na vjeru i na etničku pripadnost.

Čovića se stoga ne treba pokušavati zaustaviti drčnim odgovorima na njegove laži, već kontinuirano svjetskim moćnicima, onima koji se pitaju, podastirati istinu o faktičkom stanju na terenu. A faktičko stanje je da Čović brani katoličanstvo od ljudi koje odlikuje papa.

Možda je Čović umislio da je veći od pape, ali to je problem za medicinske stručnjake. Njegovo konstantno sijanje mržnje i sukoba koji sada širi i na prostor religije mora imati jasan i konkretan odgovor, jer orbanizacija bosanskohercegovačkih prilika može imati poguban ishod. Scenario je iz devedesetih, čije su posljedice UZP i genocid, ovoj zemlji ne trebaju novi scenaristi, ni politički ni klerikalni.