KAD ZVJEZDICE ZAMIJENE SVASTIKE Pretvara li se demokratija u Atlantidu?

Piše: Rasim Belko

Globalizacija ili suverenizam. Sukob religija ili sukob vrijednosti. Imperijalizam ili demokratija. Još od hladnog rata svijet se nije suočio s izazovima potpune blokovske podjele, koji za razliku od ranijih, nose neke nove opasnosti. 

Kao dijete gledao sam filmove u kojima nas napadaju marsovci, vanzemaljci i kojekakva čuda neviđena. Danas, s puno više godina, siguran sam da su ti marsovci ušli u ljudska naličja, spremna da nas pošalju dođavola. Sve bolesti s kojima se ljudska civilizacija borila, bile prirodne ili kreirane, nisu odnijele života koliko ih je poništila ljudska kreacija poznata kao fašizam. 

Prije skoro tri godine, aprila 2020. pišući o političkim tokovima u Evropi i sve učestalijim demonstracijama po ulicama, gdje megafone drže desničari napisao sam - Nacionalsocijalizam se vratio u Evropu i na Planetu. Dobro došli u novu predhitlerovsku eru. Identičnu rečenicu ponovio sam jula 2021. U tekstu o preraspodjeli snaga najvećih svjetskih sila i njihovih satelita, finansijskim, geostrateškim i političkim interesima ponovio sam rečenicu o povratku u prethitlerovsko doba. Nisam prorok, ali sve mi je izglednije da je to baš aktuelni momentum koji živimo. 

Demokratija je bila na udaru tokom korone, danas je na respiratorima. Težak pacijent, prognoze neizvjesne, rekli bi doktori. Jer, kako ćeš prognozirati šta nas čeka sutra ili za godinu dana, kada smo na ivici planetarnog rata. On se de facto vodi već godinama, ali na berzama i u drugim finansijskim tokovima. Toliko žestoko da je Amerika u stanju isprovocirati oružanu reakciju Kine. 

Istovremeno, u Evropi bukti veliki požar, s opasnostima nesagledivih posljedica. Glad prijeti starom i bogatom kontinentu. Gladni u Africi i Aziji su još gladniji. A to je najpogodnije tlo da na površinu izađu vrijednosne nemani i poganim retorikama donesu nepogode s velikim upitnikom nad sudbinom cijelog svijeta.

U Sjedinjenim Državama sve češće vidim pitanja ko kontroliše i upravlja politikama. Ljudi vide predsjednika koji pada niz stepenice aviona, priča i rukuje se sa svojom sjenom i ne zna u koje države odlazi. Stoga je to pitanje i razumljivo. Ali i opasno, jer u sjeni su najčešće skriveni najopasniji. U Kini se decenijama malo šta promijenilo. Baš kao i u Južnoj Americi, dole zapravo Drugi svjetski rat nikada nije ni završio, jer borbe partizana i profašista od uličnih do oružanih rijetko su prestajale. Uz reinkarnaciju Putinu je malo što je trenutno jedan od trojice najvećih svjetskih autokrata, pa bi da bude car. Šizofrenik s upravljačem za nuklearno i svako drugo oružje. Otvorio je karte i priznali to zapadnjaci ili ne, uzdrmao svijet. 

Dodamo li na sve to i obračun civilizacija, nesumnjivo religijskog karaktera, budućnost nam nije siva, crnja je od najcrnje noći. 

Demokratija možda nije najsavršenije rješenje, ali je nešto najbolje što svijet trenutno ima. No, ta demokratija zapela je poprilično u svojoj arhaičnosti, saplela se u nemogućnosti apdejtovanja u skladu s aktualnim i akutnim stanjem. Sve lošije demokrate su počele preuzimati kontrolne palice. U situaciji geo-podjela te loše demokrate nisu imale dovoljno ni snage ni pomoći da sačuvaju ono što valja od demokratskih vrijednosti. Te loše demokrate na vlast su na kraju dovele "najbolje" desničare, čistokrvne fašiste. 

Malo je falilo da jedna od najvećih evropskih zemalja upadne u taj kolosijek. Marin Le Pen bila je preblizu Emmanuelu Macronu. U tome je imala svesrdnu pomoć radikalnih i umjerenih desničara. A onda se nakon Orbana, ponovio Orban. Opozicija se ujedinila, ali na frazama, Mađari ih takve nisu prihvatili i proruski desničar ostao je na vlasti. Desila se potom i Švedska, gdje desnica preuzima kormilo u trenutku kada ta zemlja hoće u NATO. I to u trenutku kada joj se komšije Finci spremaju za mogući obračun s Rusima. U Italiji fašizam nikada nije istinski uništen, ali od skoro se vratio na velika vrata. I to sa stilom, predvođen damom opasnih principa - Giorgiom Meloni. 

Pasivnost Zapada i nesposobnost uvođenja istih demokratskih principa na Zapadnom Balkanu poput onih u Evropi i šire omogućila je kontinuitet opstanka radikalnih desničarskih struja s putinovskim hegemonističkim težnjama. Osim ubijenog Đinđića u Srbiji nikada od '90. nije napravljen otklon od Miloševićevske politike.  S obzirom na praksu revidiranja historije, koja je pod autoritarnošću komunizma bila samo sklonjena u stranu, može se reći i od 1945. Aleksandar Vučić ima sve što su njegovi politički oci i preci imali - zlokobne namjere u pokušaju kopije ruskog u "srpski svet". 

Baš kao što ni Pavelićeve namjere i težnje nisu isparile iz Hrvatske, iako su sada uglađene u liku demokršćanina Andreja Plenkovića i ljevičara s velikim U na čelu Zorana Milanovića. Sve se već pola vijeka vrti po istoj matrici. Tu je i dogovoreno buđenje srpskih fašističkih snaga u Crnoj Gori, kojoj ni članstvo u NATO-u nije dovoljna zaštita od unutrašnjeg urušavanja. U Bosni i Hercegovini sve je odavno vidljivo i bez lupe. Na to dodajte sve jače desničarske snage u Slovačkoj, nikad dovoljno pobijeđene u Poljskoj, Austriji, Njemačkoj, separatiste u Španiji i eto vam Evrope sa zastavom na kojoj zvjezdice zamjenjuju svastike. 

Svijet će, želi li opstati još neko vrijeme, morati resetovati demokratiju. Oni najjači morat će mijenjati pravce djelovanja, jer put kojim sada idemo vodi nas u rat svjetova. A poslije....nema poslije!