Andrej Nikolaidis: Apokalipsa sad!

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Pogledajte fotografiju Ivana Vukovića, sinoć, nakon izbornog poraza.

Čovjek stoji sam.

Da je pobijedio, oko njega bi se tiskala gomila „zaslužnih za uspjeh“.

Ovako: sam.

Ta fotografija ilustruje ne sve, ali mnogo toga što je pogrešno u redovima onih koji su na izborima poraženi.

Umjesto što su se ponašali kao da poraz nije njihov posao… Trebali su, morali, pokazati solidarnost i borbenost. Jer solidarnost i borbenost su vrline. Pobjeći od poraženoga – e to vrlina nije. Trebalo je poslati poruku o odlučnosti i jedinstvu.

To bi, recimo, bio dobar početak nečeg novog.

Je li moguće da ti ljudi ne razumiju? Da probam to nacrtati. Onako kako ste vi sinoć pobjegli od Vukovića, građani bježe od vas kada izgubite izbore. Građani mogu kako hoće: oni ne traže vaše glasove, nego obratno. Vi morate kako treba. Ako ćemo nakon svakog poraza – a biće ih još, ne brinite – okretati leđa jedni drugima, da se odmah dogovorimo ovo: ko izađe posljednji, neka ugasi svjetlo za sobom.

Ivan Vuković

Ima jedna zapadnjačka mudrost koja kaže: kada vidiš svjetlo na kraju tunela, nemoj se radovati. Nego budi spreman da trčiš. Jer svjetlo koje vidiš možda je izlaz. A možda voz koji ide ka tebi.

U slučaju juče održanih lokalnih izbora u Crnoj Gori, naročito onih u Podgorici, u pitanju je, jasno, bilo ono drugo.

Pobjeda negdašnjih suverenističkih partija u Podgorici, potom novi izbori, potom preokret. To je izgledalo kao izlaz.

Koji je sada zatvoren.

Šta dalje?

Scenario prvi. Umjesto da opozicija vrši pritisak na vladajuće da organizuju izbore, rašće pritisak na Đukanovića da Frontu da mandat: daj mandat ili ćemo te smijeniti. O ustavnosti te smjene odlučivaće Ustavni sud koji ne postoji. Majstori će s još većim merakom gaziti ustav i razvaljivati ovu zemlju. Sve dok Crne Gore ne bude. Ako Đukanović ostane pri svojoj odluci da ne da mandat, nije problem. Vladajući će izvršiti rekonstrukciju Dritanove smijenjene vlade i nastaviti da Crnu Goru vode daleko, tamo daleko od EU. Parlament koji je izglasao smjenu smijenjenih ministara neće imati nikakav problem da izglasa rekonstrukciju Abazovićeve vlade koju je smijenio. Dvije partije (URA i SNP) koje čine vladu Crne Gore na izborima u gradu koji čini trećinu biračkog tijela države nisu uspjele dobaciti ni do 10 posto. Njihova vlada ne samo da je smijenjena, nego nema ni trag demokratskog legitimiteta. I? U čemu je problem?

Scenario drugi. Ipak se ide na izbore, ali ne zato što to želi opozicija, nego zato što to, jasno je, odgovara vladajućima. Rezultati izbora u Podgorici pokazuju da DF, Demokrate i Evropa zdaj mogu osvojiti većinu i bez URA-e. Koja više nije tas na vagi.

Ako „suverenisti“ nastave ovako, ovo je scenario: na sljedećim izborima će pobijediti velikosrpska koalicija desnih populista. Na izborima nakon tih borićemo se da velikosrpska koalicija desnih populista ne osvoji dvotrećinsku većinu.

Desilo se upravo ono što je Ljubo Filipović opisao kao Crnu Goru u kojoj se odvija budvanski scenario. URA je unionistima pomogla da dođu na vlast. Sada im više ne treba, većinu imaju i sami. URA im može valjati samo za greenwashing i laganje stranaca. To: i da otkine koji građanski glas opoziciji.

Koji god scenario da se desi…

Evropa sad su desni populisti. Crna Gora je bogomdana za ideologiju „društveni konzervativizam + ekonomski populizam“. Crkva + keš. To pobjeđuje. Pozivanje na „antifašizam“, „građansku svijest“ i izigravanje elitizma, uz neizostavno sablažnjavanje nad „primitivizmom svjetine“ najgori je odgovor na to. Postoji li nešto što je grđe suludo od ideje da ćeš izbore protiv onoga ko je građanima povećao platu dobiti tako što ćeš građanima objasniti da su ih zajebali tako što su im povećali platu?

Suverenistička politička elita koja je izgubila na izborima 2020. nikada više neće pobijediti na izborima, u ovom broju i sastavu. Prekasno je za reforme i šminkanje: vrijeme za to je prošlo. Bez novih političkih snaga i novih ljudi, neće doći do preokreta.

Kako tih snaga i ljudi nema na vidiku, što ne znači da ih nema, jasno je da će put do preokreta u Crnoj Gori biti vrlo dug i mučan.

Proces koji je počeo 30. avgusta 2020. traje. Crna Gora ide u krivom smjeru, ka svome kraju kao nezavisne države. Da bi smjer kretanja bio promijenjen, potrebna je energija. Te energije nema. A bilo je. Na Belvederu je bilo. Ali su se suverenističke partije potrudile da tu energiju svojeručno uguše.

Moje je mišljenje da „crnogorskim suverenistima“ hronično nedostaje upravo onoga što je, u ovoj zemlji, sada, jedini djelatan odgovor na desni populizam. Fali doza lijevog populizma.

Da vam to ilustrujem ovako…

Da je, recimo, u maju 2020, u jeku litijaškog pokreta, DPS-ova vlada odlučila da povuče potez poput „Evropa sad“, pa građanima plate povećala za, recimo, dvjesto, ili samo sto eura: mislite li da bi DPS te izbore izgubio?

Aha. Ne želite pobjedu na taj način? OK. Na taj način ste izgubili.