Obilježavanje Dana muškaraca u društvu kojem se oduzima muškost

Piše: Bojan Šošić, psiholog

Diskusija na obilježavanju Internacionalnog dana muškaraca (19.11.) u Parlamentarnoj skupštini BiH, podsjetila me na to kako je osamdesetih na Univerzitetu u Sarajevu organizovan istinski interdisciplinaran program postdiplomskih studija pod naslovom “Humanizacija odnosa među polovima” na kojima je nastavu izvodilo blizu trideset profesora.

Čuvam i danas materijale koje je za te studije pripremio Vojislav Pavlović, tada profesor uporedne fiziologije na Prirodno-matematičkom fakultetu Sarajevskog univerziteta. I sama činjenica da je ovakav program prije četrdesetak godina uključivao detaljne opise regulacije i uloge hormona u određivanju različitih aspekata pripadnosti spolovima, da ne spominjem genetiku i evolucione procese koje je studentima različitih temeljnih usmjerenja tada tu izlagao akademik Ljubomir Berberović, već je sama po sebi impresivna, a usuđujem se reći – naročito ako se pogledaju opisi današnjih programa tzv. rodnih studija. Za većinu ljudi se razumijevanje fiziologije spola iscrpljuje na onome što su zapamtili iz nastave biologije u osnovnim ili srednjim školama, ali te ideje nažalost ne uključuju vanredno zanimljive detalje o prirodi razlika i sličnosti među spolovima kada se govori ne samo o tome kako npr. različiti hormoni učestvuju u određivanju ponašanja čovjeka, već i kako različite situacije djeluju na upravo ovom planu. A to me ponukalo da u jednom trenutku zaključim kako politička situacija i opća društvena klima doprinose demaskulinizaciji bosanskohercegovačkog društva.

Jedno sada već klasično istraživanje pokazalo je drastičan porast razine testosterona kod navijača pobjedničkog tima i pad te razine kod navijača drugog tima u finalu Svjetskog prvenstva u fudbalu 1994. godine (Brazil je pobijedio Italiju sa 3:2 u penalima). Naime, smatra se za testosteron da za jednu od funkcija ima postizanje i održavanje visokog društvenog statusa. Ovaj efekat je primjećivan u različitim tipovima takmičenja, ne samo kod izravnih učesnika, već kao i u spomenutoj studiji i kod onih koji se posredno identifikuju s jednom od strana. Ova pojava se ne ograničava na fizička nadmetanja jer je registrovana i kod npr. šahista, tako da se očito može smatrati općim mehanizmom kakav vrijedi za svakodnevne socijalne situacije u kojima se kompeticija odigrava i na simboličkom planu, često verbalnom. Isto je npr. primijećeno i kod glasača u američkim predsjedničkim izborima.

Ono što je naročito značajno, poznato je da razina testosterona nije samo plan na kojem se ispoljava ishod socijalnog sučeljavanja, već i posreduje u spremnosti da se u kompeticiji učestvuje ubuduće. Oni muškarci čija muškost se dovodi u pitanje ili je nečim izazvana, a naročito u kulturama koje imaju krute i stroge definicije muškosti i nazore o tome šta je to prikladno za pripadnike muškog roda, obično imaju sklonost da hiperkompenziraju kroz prekomjerno ispoljavanje stavova koji bi tradicionalno mogli biti povezani s muškošću. No šta to znači u zemlji u kojoj stvari nisu tako jednostavne u poređenju sa SAD gdje je lako vidjeti ko je odnio pobjedu na izborima?

Šta je sa zemljom u kojoj se decenijama uporno i dosljedno gaji mentalitet žrtve, reaktivnost i pasivnost u doživljavanju vlastite stvarnosti, naročito u domenu političkog života? Građani Bosne i Hercegovine se sistematično drže u položaju čekanja na odluke koje će biti donesene u tobožnjem njihovom interesu, obično van ove zemlje, bilo u jednoj od susjednih zemalja, bilo u nekom od svjetskih centara moći. Kaže se stanovnicima zemlje čije ime je nekad bilo epitom ponosa i inata da je jedna treća zemlja njihova „majka“; nekima se nudi bajka o tobožnjim uspjesima političara susjednih zemalja „matica“ (svakom „svoje“) kao povod da se osjećaju ponosno i
zaštićeno.

Još je i najgore to što političari ove zemlje, oni koji deklarativno nastupaju kao zaštitnici nje i svih njenih građana, nastupaju u shemama potpuno lišenim transparentnosti (koju istovremeno, s pravom, očekujemo od predstavnika internacionalne zajednice). Bosanci se lišavaju onoga što se u psihologiji naziva „agentnost“, stanja u kojem mi kao racionalna bića djelujemo ka postizanju određenih ciljeva, imamo moć nad nekim uvjetima i procesima. Vjerujem da nije potrebno naglašavati šta ovaj osjećaj znači za mentalno zdravlje. Blizak ovome je i pojam lokusa kontrole. Ako vjerujete da vi nečim određujete ishode nekih procesa, psiholozi vele da imate unutrašnji lokus kontrole, odnosno da ste sebi pripisali izvjesnu moć. A ta kontrola, čak i uvidi u sudbonosne tokove kojima se oblikuje u konačnici kvalitet života Bosanaca, njima se oduzima, i izvana, koliko i – naročito tragično – iznutra.

Mi ćemo tek vidjeti šta će to značiti za naše društvo koje je na taj način pretvoreno u vjetrometinu mnogobrojnih, uglavnom štetnih uticaja, društvo kojem je naučena bespomoćnost ustoličena kao vrijednost i gotovo kao mudar način ophođenja sa životnim izazovima, sveden na osiguravanje preživljavanja, na ličnom kao i na kolektivnom planu. Ali vjerujem da ne treba propustiti priliku da se prepozna i jasno kaže da su perfidni načini djelovanja onih koji su samo za sebe zadržali određenu dozu agentnosti, samo u vlastitom interesu, podmećući i podvaljujući, obmanjujući, šurujući, kujući urote i potvare, kukavični i isto tako sâmi po sebi vrlo daleko od onoga što bi se, bar tradicionalno, smatralo muškim. A pored te funkcionalne manjkavosti puno je i onoga što vezujemo za jedan drugi, anatomski nedostatak, ovaj put u domenu osteologije. Jednom osporena muškost može se i povratiti, ali kičma ne.

Sretan Internacionalni dan muškaraca svima koji slave, naročito onim Bosancima koji još znaju šta je ponos.