Prof. Velić: Pravo na imovinu kao univerzalno pravo i kako Hrvatska pljačka Bosnu i Hercegovinu

(Patria) - Naučni skup “Evropska i euroatlanska perspektiva Bosne i Hercegovine u kontekstu novih geopolitičkih odnosa”  održan na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije UNSA obilovao je interesantnim temama s velikim značajem u kontekstu sadašnje situacije u BiH.

Prof.dr Larisa Velić govorila je na temu “Pravo na imovinu kao univerzalno pravo ili izraz partikularnih interesa-Sporazum o sukcesiji/Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju“.
Tema koja uzima primat u bh. društvu, s obzirom da je sve jasnije da Bosna i Hercegovina ne može u EU sve dok ne riješi pitanje imovine. 

„Uređenje imovinskih pitanja predstavlja prioritet u svim društvenim sistemima. Imali smo sistem u kojem je društveno vlasništvo bilo osnovni tip vlasništva dok je privatno vlasništvo bilo ograničeno.

Danas se primjenjuje Protokol i  Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama koji kaže da svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, te da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava“, kazala je prof. Velić.

Međutim, svjedoci smo da to i nije baš tako.

„29. juna 2001. godine u Beču, Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija, Republika Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koje predstavljaju pet suverenih ravnopravnih država sukcesora bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, su potpisale Sporazum o pitanjima sukcesije. Ovaj Sporazum stupio je na snagu 2. juna 2004. godine, nakon što je Hrvatska, kao peta stranka Sporazuma, izvršila ratifikaciju. Prema odredbi člana 2. Aneksa G ovog Sporazuma (Aneks G se odnosi na imovinu i stečena prava), stranke Sporazuma moraju priznati, zaštititi i vratiti imovinu na koju su fizičke i pravne osobe imale pravo na dan 31.12.1990. godine. 

Prema članu 7. Sporazuma, Sporazum konačno rješava pitanja zajedničkih prava i obaveza, pa je tako predviđeno da svaka država nasljednica, treba da poduzme potrebne mjere u skladu sa vlastitim zakonima kako bi osigurala da se odredbe sporazuma priznaju i sprovode od strane svih nadležnih organa. U duhu navedenog, Bosna i Hercegovina je poduzela sve što je bilo potrebno kako bi vratila imovinu na kojoj su države sljednice bivše Jugoslavije polagale pravo (Vijeće ministara BiH je donijelo Odluku o sprovođenju Sporazuma o sukcesiji, ne prateći pri tome da li susjedne države postupaju na isti način)“, govori prof. Velić.

Na osnovu te Odluke kao i ostalih koje su nakon toga donesene, izvršen je povrat imovine potpisnicama Sporazuma. 

„Međutim, druge republike tj. sada države nisu slijedile ovu praksu. Republika Hrvatska, na čijem području postoje brojni objekti na kojima fizička i pravna lica iz Bosne i Hercegovine polažu prava, Sporazum posmatra samo kao osnov za sklapanje daljih bilateralnih sporazuma, te do sklapanja istih u pravilu onemogućava povrat imovine. Još 1991. godine Republika Hrvatska je Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriji Republike Hrvatske ograničila raspolaganje nekretninama koje su u vlasništvu preduzeća i drugih pravnih osoba sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, te su u zemljišnim knjigama po službenoj dužnosti izvršene zabilježbe zabrane raspolaganja. 

Ova Uredba je predstavljena kao akt očuvanja predmetne imovine, ispostavilo se međutim da je na ovaj način vlasnicima. Nekoliko godina kasnije, Republika Hrvatska ide korak dalje i 2018. godine donosi Zakon o upravljanju državnom imovinom kojim sebi daje za pravo da raspolaže tuđim nekretninama tako da iste daje pod zakup ili najam na period do 30 godina. Dakle, prema članu 71. pomenutog Zakona, do sklapanja odgovarajućeg međunarodnog ugovora (bilateralnog sporazuma) ili donošenja odluke o izuzimanju od zabrane raspolaganja, Ministarstvo državne imovine Republike Hrvatske je dobilo ovlaštenje da raspolaže imovinom Bosne i Hercegovine tako da istu daje u dugoročni zakup, najam ili neki drugi način“, pojašnjava prof. Velić. 

Vlasnička pozicija osoba koje nemaju sjedište u Hrvatskoj je time postala nezavidna.

U Bosni i Hercegovini nažalost ne postoji jedna institucija koja se bavi pitanjem zaštite i povrata imovine.  

„Kada je riječ o državnoj imovini, bivšim državnim preduzećima itd., onda se ovom materijom bave Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, pregovarački timovi, zajedničke komisije itd. Od strane navedenih institucija se poduzimaju određene radnje i aktivnosti, ali je činjenica da imovina Bosne i Hercegovine nije niti vraćena niti uživa potrebnu zaštitu“, ističe prof. Velić.

2008. godine sklopljen je sveobuhvatni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Bosne i Hercegovine, s druge strane. 
„Ovaj Sporazum naglašava da su razvoj dobrosusjedskih odnosa i ljudskih prava, od ključnog značaja za proces stabilizacije i pridruživanja. Važan dio Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju su i osnovne slobode koje su usmjerene na jaču integraciju tržišta između EU i Bosne i Hercegovine. S obzirom da zabrana raspolaganja nekretninama važi samo za strance ili strana preduzeća, riječ je o diskriminaciji. 

U tom slučaju postoji mogućnost da se u okviru mehanizma za rješavanje sporova, Bosna i Hercegovina obrati Vijeću za stabilizaciju i pridruživanja i od njih traži konsultacije i odlučivanje. 
Vijeće je ovlašteno da spor riješi obavezujućom odlukom. Međutim, aktivnu legitimaciju imaju samo ugovorne strane, ali ne i pojedinačna fizička ili pravna lica. 

„Nije poznato da se na ovaj način pokušalo riješiti neko sporno pitanje. Zaštita bosansko-hercegovačkih nekretnina u Hrvatskoj na osnovu Sporazuma o unapređenju i zaštiti investicija zaključenog između Hrvatske i Bosne i Hercegovine Između Bosne i Hercegovine i Hrvatske je još 1996. godine potpisan Sporazum o unapređenju i zaštiti investicija. Navedeni Sporazum reguliše zaštitu i unapređenje (privatnih) investicija u svakoj od država.

Prema navedenom Sporazumu, spor između ugovornih strana rješava se pred Međunarodnim centrom za rješavanje sporova oko ulaganja ili pred arbitražnim ad hoc tribunalom, ukoliko nesuglasice ne mogu biti riješene prijateljskim putem u roku od šest mjeseci. 

Slično kao i Sporazum o pridruživanju ni ovaj Sporazum se u praksi nikako ili jako malo primjenjuje od strane Bosne i Hercegovine, bez obzira što prema istom imamo mogućnost za pokretanje postupka kako bi dobili naknadu za faktički već oduzete nekretnine“, dodala je Velić.