BALKAN NA UDARU PUTINA Greške Zapada vratile Kosovo, Bosnu i Crnu Goru u predratno stanje

Piše: Rasim Belko

Balkanski politički vulkan počinje da eruptira. Najave i strahovi zapadnih i regionalnih stručnjaka koji pravovremeno uočavaju anomalije, počinju da se ostvaruju. Evropa više nije u strahu samo od političkih mimoilaženja i razmirica na Balkanu, buretu baruta koje već decenijama prijeti da ugrozi rahatluk Starog kontinenta.

Počelo je na Kosovu, onda kada su beogradske vlasti u mladim Kosovarima vidjele topovsko meso za bildanje mišića. Na Kosovu je ovih dana opet počelo, a stari strahovi izazivaju jezu svih koji su na ovom prostoru prošli agoniju devedesetih.

I opet beogradski režim, svršenici Miloševićeve škole, bildaju snagu i mišiće kako bi na nezavisnom Kosovu uzeli što uzeti mogu. No, niti je sve počelo sa barikadama, a vjerovatno neće ni završiti s kamionima koje je EU donirala agresivnim kosovskim Srbima, pa ih oni popriječili u Zubinom Potoku i okolnim mjestima.

Zapadna politika (EU, SAD, Velika Britanija) neodlučnim djelovanjem izazvala je tenzije od Prištine, preko Sarajeva do Podgorice. Nikada neće, priznati, ali upravo je njihovo djelovanje omogućilo Aleksandru Vučiću da se ponaša kao regionalni šerif i odlučuje pravila igre.

Desetine analitičkih tekstova objavljeno je o pogrešnom stavu Zapada, kroz koji se Kosovo pokušavalo natjerati na Zajednicu srpskih opština, kako bi se udovoljilo Beogradu. Svjestan te opasnosti kosovski premijer Albin Kurti, s iskustvom srpske dobre volje iz vremena zatvora, nije ustuknuo ni pedlja od zacrtanog cilja da Kosovo bude potpuno nezavisno od Srbije. Jer, gledajući ka BiH vidio je šta će mu se desiti ako prisilno proširenu teritoriju Kosova, koju je širila i naseljavala Srbija, prepusti nekim novim 'dodicima'. To je uvod u dugoročne krize sa dalekosežnim posljedicama.

Zapad neće da prizna fatalnu grešku sa Bosnom i Hercegovinom, nego kontinuirano srlja u nove greške. Kurti je tvrđi no što su zamislili, pa ga pokušavaju utjerati u suru prijeteći labilnom opozicijom, spremnom da podrškom formiranju ZSO osvoji vlast.

Zlobnici bi rekli identično kao u Bosni i Hercegovini. I ovdje Zapad godinama šuti i dopušta političku agresiju Beograda i Zagreba, koja posljedično Bosnu i Hercegovinu drži u permanentnim krizama koje su nijansu dalje od sukoba u odnosu na onu kosovsku. Jer, i u Bosni i Hercegovini je na populizmu stvorena opoziciona garnitura, koja politiku bazira na obećanjima koje uho zapadnih diplomata želi čuti. Obećavaju kompromise, politike pomirenja u kojima će žrtva pružiti ruku krvniku i izviniti mu se što je žrtva, politike borbe protiv korupcije, a to stranci vole čuti i lako zanemariti sve korumpirane u toj opoziciji. Vole stranci zanemariti i one koje su sami kaznili. Bitno je napraviti kakav takav, pa i truli kompromis.

Baš kao što su ga napravili u Crnoj Gori sa snagama koje su prije otprilike šest godina pokušale izvesti državni udar po nalogu i platnim karticama Putinove Rusije i Vučićeve Srbije. Od tih dana Crna Gora se nije dozvala, a politička kriza u zemlji kulminirala je kada su se udružili proruska SPC, Vučić i politički srpski Crnogorci s jedne i zapadna diplomatija s druge strane.

U pokušaju da obore Mila Đukanovića, čovjeka koji je bez ispaljenog metka izvukao NATO članicu iz srpsko-ruske gubernije, danas smjenjuju pod optužbama za kriminal i korupciju koju mu još niko nije dokazao. A sve to kako bi demokratske snage sa litija vratile Crnu Goru na evropski put. No, ubrzo su shvatili da je to put u još jedno otvoreno žarište na Balkanu, a žarišta se na ovom poluotoku lako stvaraju a teško gase.

I tako smo ušli u situaciju da na Kosovu smeta Kurti, u BiH Bakir Izetbegović, a u Crnoj Gori Milo Đukanović. Sva trojica jer se prilično otvoreno i agresivno suprotstavljaju srpskoj politici s pečatom Kremlja.

Pitao sam još početkom ruske agresije na Ukrajinu američkog profesora Daniela Serwera jesu li EU, SAD i Velika Britanija previše čekale da riješe balkanska pitanja. Serwer je u februaru 2022. Odgovorio: “Predugo su čekali, ali još ima vremena. Ono što je nedostajalo je politička volja. Invazija na Ukrajinu mogla bi pomoći SAD-u, Velikoj Britaniji i EU da pronađu političku volju”.

Djeluje da je politička volja pronađena, ali usmjerena u pogrešnom pravcu. Jer, Zapad je počeo uklanjati politike koje djelovanjem nisu odvajale svoje države od euroatlantskog puta. Umjesto toga, na vlast su instalirani politički projekti sumnjivih ciljeva i kapaciteta.

Danas su ti politički projekti zapravo generator kriza, vođeni političkim idejama koje cijelu regiju vraćaju u vrijeme kada se Milošević razračunavao sa svojim političkim neprijateljima.

Miloševića više nema, ali svaka od pomenutih zemalja dobila je mini reinkarnaciju Miloševića, koji na krilima Zapada pokušavaju demolirati progresivne političke snage i na talasima europejstva vratiti apsolutnu moć nad Balkanom Beogradu, a posljedično i Srbiji.

Pokušaj demokratizacije tri države snagama s fašističkim naslijeđem i minornim političkim iskustvom, mogao bi potpaliti Balkan, a u tom slučaju, smrad će sigurno gušiti i mnoge Evropljane.

Jer, volja tog Zapada je očito bila usmjerena u pogrešnu stranu. A zna se kako prođu svi koji voze pogrešnom stranom - magistrale ili historije, SVEJEDNO!