Mir, stabilnost - Dritan: Kad beščašće pobijedi razum

Piše: Nevana Kovačević

Budući da je predsjednik Srbije ovih dana zauzet čuvanjem mira na Kosovu, za ostatak regiona je zadužen Dritan Abazović, koji, polako premašuje učitelja. Crnogorski premijer u tehničkom mandatu nam je danas, u standardnom maniru, bez trunke savjesti i odgovornosti saopštio kako nije znao da će njegovi ministri ići u Banja Luku i da ne želi 'teme svađalice'.

To da je premijer obično neupućen kad je riječ o pitanjima direktno usmjerenim na ugrožavanje reputacije i međunarodne pozicije Crne Gore nije novost. Međutim, ovdje je problematično nešto drugo. Premijer tvrdi kako njegovi ministri, koji su prisustvovali proslavi neustavnog Dana Republike Srpske nijesu uradili ništa što je suprotno politici Vlade i da crnogorski ministri pravde i finansija apsolutno poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, kao i odluke tamošnjeg Ustavnog suda.

Postavlja se pitanje - ako poštujete suverenitet neke države, hoćete li aplaudirati tenkačima i puškačima koji su nemilosrdno ubijali pripadnike njenog naroda, rođenu i nerođenu djecu. Nećete, jer poštovanje suvereniteta podrazumijeva jasnu i nedvosmislenu osudu, a ne slavljenje koljača.

Dritan Abazović, kao doktor političkih nauka nije upućen ni u to da njegovi ministri, koji su sjedjeli u prvom redu, među zvanicama na neustavnoj proslavi, nijesu imali nikakvo pravo da u Lukavicu odu u ličnom svojstvu, jednako kao što na to nijesu imali pravo ni poslanici, niti predsjednici crnogorskih opština koji o dešavanjima u Crnoj Gori raportiraju u zgradi Narodne skupštine Srbije, jer javna funkcija podrazumijeva beskompromisnu odgovornost prema onima koje predstavljate, a to su građani, uvijek i u svakoj prilici, odazivajući se na zvanični ili nezvanični poziv.

Ministri nemaju pravo da svojim političkim stavom ili činom individualnog djelovanja narušavaju ugled države, a svaki njihov potez, u očima javnosti odražava suštinsku politiku Vlade.

I dok njegovi ministri ne mogu da se dogovore ko je Dodiku na noge otišao u privatnom, a ko u ministarskom svojstvu, premijer u stilu vjerne kopije Aleksandra Vučića, objašnjava da svi koji
se drznu da napadnu njegove ministre ne žele pomirenje u regionu, već se drže negativne matrice zbog političkih interesa.

A ko su ti ljudi - oni koji su direktno ili indirektno svjedočili ubijanju svojih najbližih, a među kojima mnogi i dalje ne znaju gdje su njihovi grobovi, oni koji se godinama bore protiv nepravde, tražeći suočavanje sa prošlošću, oni koji su možda za dlaku izbjegli smrt, ali imaju traume i nose rane koje doživotno peku ili oni koji su obavezujućim presudama potvrdili izvršenje stravičnih zločina.

Svi oni su za premijera faktor nestabilnosti, dok se on kao novi balkanski pomiritelj za mir i stabilnost u regionu bori tako što na proglašavanje ratnih zločinaca herojima gleda kao na novu
regionalnu realnost, suprotnu svim zapadnim i evropskim načelima. Iz premijerove vizure, potpuno je nevažno koga će i za šta tačno optužiti, kako bi u napadu panike za vrijeme gotovo svakog javnog nastupa pokušao da nekako opravda sopstvena nedjela i izbjegne pitanja na koja ne želi da odgovara.

Ministru Kovaču smo, reče premijer, trebali uputiti salvu aplauza zbog toga što je otišao u Potočare i prisustvovao obilježavanju godišnjice deportacije muslimana iz Herceg Novog. A čime je tačno ministar zaslužio aplauze, ako nije tajna?

Možda time što je, kao iskusan advokat, u Potočare otišao ne da bi se iskreno poklonio žrtvama, već da bi stao uz Dritana i svjedočio skandaloznom govoru kojim su uvrijeđene žrtve genocida i
njihove porodice i koji je bio direktan prst u oko našim regionalnim, zapadnim i evropskim partnerima.

Prije će biti da je, prema kriterijumima premijera, ministar aplauze zaslužio zato što je učestvovao u slavljenju datuma kojim se sve žrtve genocida iznova ubijaju, istog dana, iz godine u godinu.
Kao što je ministar pravde ponosan na prisustvo ovom sramnom događaju, tako je i premijer, reklo bi se, ponosan što njegovi ministri, gromoglasnim aplauzom pozdravljaju stare i nove agresore.

I podrazumijeva se, neće ih udaljiti iz Vlade, a i zašto bi, kad nijesu uradili ništa suprotno njenoj politici. Naprotiv- odazvali su se pozivu družine okupljene oko srpskog sveta i, vrlo izvjesno, vratili se sa novim instrukcijama. Smjenjivao je principijelni premijer ministre koji mu nijesu odgovarali, iako im je izglasano nepovjerenje, smijenio je i šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost koji je razotkrivao mrežu ruskih špijuna, ali ovi ministri su zaslužili da budu pošteđeni, a praktično i javno pohvaljeni zbog dosljedne privrženosti strateškim pravcima Vladinog djelovanja.

Valja podsjetiti da je Abazović identično kao danas, hladno i bez saosjećanja reagovao i kad se po opštinama sa dominantno bošnjačkim stanovništvom divljalo sa natpisima 'Nož žica Srebrenica' i grafitima Radovana Karadžića i Ratka Mladića. I tada mu je, kao i sada, bio kriv neko drugi. Tada prethodni režim, sad susjedi, mediji - svejedno je ko je meta, jer je ključ u relativizaciji apsolutno svega.

Da li sada svi shvatamo koliko je uzaludno pozivati na odgovornost čovjeka koji nema ni političkog, ni ljudskog dostojanstva, koji je spreman da državu proda rusko-srpskim imperijalistima, koji na prijatelje i saveznike gleda kao na prijetnju ostvarenju zlokobnih nakana ili su dio i njegovi ministri, i svi ostali koji su prisustvovali Dodikovoj svečanosti. Dok su za Dritana koji živi u nekom paralelnom univerzumu aplauzi zločinačkim pohodima i brojnosti njihovih žrtava 'teme svađalice' sa početka teksta, za državu Crnu Goru je ovo sramota koja se ne zaboravlja.

Dok je preturanje po grobovima i podsticanje novih ratnih sukoba nešto čime premijer ne želi da se bavi, za crnogorske građane su ovakvi predstavnici nezapamćeno poniženje. Anticivilizovani premijer i Vlada koja ne zna šta znači stid, neumorno guraju Crnu Goru u bezvlašće i izolaciju od savremenog svijeta.

Jer - država čiji bezcenzusni ministri i premijer sa manje od pet posto podrške građana podržavaju povampirivanje starih i izbijanje novih sukoba, stvarajući osnove za nova žarišta, ne može imati drugačiju budućnost, ako se što hitnije ne dozovemo pameti. Ali, da se razumijemo, nije Dritan sa svojim ministrima jedini krivac za ovu bruku. Krivi su svi oni koji su makar i naslućivali gdje nas ovaj čovjek vodi, a nijesu ga zaustavili, ni u vrijeme potpisivanja temeljnog ugovora, a ni kasnije, a ima ih, više nego što mislimo, pogotovo među deklarativnim građanskim i proevropskim opozicionarima.

Zato oni, koji su ćutali sve ovo vrijeme, neka zaćute i sada, kad je nemjerljiva šteta u kojoj su i oni sudjelovali već učinjena.

Umjesto političara, danas se stidi svaki pristojan i civilizovan građanin i građanka, jer smo dozvolili da se ovako nisko udari na temelje zajedničke antifašističke borbe i prijateljstvo i savezništvo dvije oduvijek bliske države. Crna Gora i Bosna i Hercegovina će i dalje biti saveznice, jer naša dva naroda spaja neraskidiva veza, ali će ovo beščašće u vidu nedostatka ljudskosti i empatije prema nevino stradalim žrtvama istog razarajućeg nacionalizma koji nam sa drugim igračima prijeti i danas, te učešća crnogorskih zvaničnika u slavljenju genocidnih ideja, koje su uništile hiljade života, a ostale zauvijek obilježile nepravdom koju nijedna presuda ne može ispraviti, ostati ogromna mrlja u novijoj crnogorskoj istoriji.

Za državu čije su okosnice slobodarstvo i antifašizam nema većeg poraza od priklanjanja fašistima.