NEMIRI TRAJU 12 GODINA Sirijska drama se nastavlja u sjeni rata u Ukrajini

Piše: Armin Sijamić

Ovih dana bit će dvanaest godina od kada su počeli nemiri u Siriji iz kojih je ta zemlja krenula ka ratu koji traje i danas. Prema dostupnim podacima, preko tri stotine hiljada civila je ubijeno, a ni broj poginulih naoružanih lica na svim stranama nije puno manji. Milioni ljudi su raseljeni, šteta se mjeri u milijardama dolara, u Siriji su najmanje četiri strane vojske (ruska, iranska, turska i američka), hiljade militanata iz različitih država još uvijek su u toj zemlji, Izrael periodično bombarduje, a rat još uvijek nije okončan. 

Godinama je Sirija bila u fokusu svjetskih medija. Onda je iz njih izgurana kao da nikada nije postojala, kao da rata nije bilo i kao da svijet nije strahovao od nuklearne kataklizme ukoliko Rusija i Sjedinjene Američke Države okrenu oružje jedni prema drugima. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad optužen je za sve moguće ratne zločine, svijet je osudio terorizam ISIL-a, sirijska „demokratska opozicija“ još uvijek nema jednog lidera koji s njom upravlja na političkom i vojnom planu i bez šansi je da obori vlast, a sudbina Kurda i dalje zavisi od drugih. Čak je i broj izbjeglica iz Sirije smanjen u odnosu na one iz drugih država, a migrantska kriza traje i trese Evropu.

Strani intervencionizam u Siriji je osuđen, ali samo selektivno, odnosno u skladu s tim da li je neka vojska bila na strani Assada, ili ga je rušila. Dvanaest godina poslije, svijet sve manje osjeća posljedice sirijskog rata, ali tamošnji narod ima mnogo problema. Uprkos potpisanim primirjima, obnovi ograničenog kretanja unutar zemlje, povratku određenog broja ljudi u zemlju i vojnog sloma ISIL-a, mir i političko rješenje sukoba nije blizu. Ekonomska kriza potresa zemlju, pa su zbog toga protiv Assada protestvovali i oni koji mu nisu okrenuli leđa u jeku najvećih napada na vlast u Damasku. 

Ratom uništena multietnička zemlja, politički izolovana, podijeljenja u interesne zone stranih sila i domaćih faktora ne može da stane na svoje noge.

Obamino pitanje 

U jednom od svojih govora američki predsjednik Barack Obama je pitao Vladimira Putina šta će mu Sirija, ciljajući da se radi o uništenoj zemlji. On je tada rusku intervenciju u Siriji ocijenio kao besmislenu i zaključio da Moskva od toga neće imati koristi. Sa ove tačke gledišta Obama je bio blizu istine. Rusija ima rat na svojim granicama ili unutar njih, zatim neprijatelje širom muslimanskog svijeta, unutar pokreta koji se mogu pojaviti u ruskom „mehkom trbuhu“ (Centralna Azija i Kavkaz) onda kada se stvori šansa, a stanje na sirijskom frontu ne kontrolišu. Američke snage štite Kurde, Turska je prodrla na sjever Sirije, a Iran širom zemlje. Ruski potezi u Siriji i Ukrajini naljutili su Izrael, što je novi trenutak u odnosu ove dvije države koje vežu duboke političke, finansijske i porodične veze preko ruskih Jevreja.

Rusija nije mogla isporučiti pobjedu Damasku, niti ga zaštititi od udara drugih sila. Koliko je Sirija pretrpila štete govori i podatak da je na početku sirijskog rata jedan američki dolar vrijedio 47 sirijskih funti, a danas oko 4500. Ujedinjene nacije saopštile su u aprilu 2020. godine, samo nekoliko mjeseci poslije pojave koronavirusa, da je hrana za godinu dana poskupila za 111 posto. Povrh svega, zemlja zavisi od uvoza nafte, jer su njena naftna polja zauzele kurdske i američke snage. Donald Trump je to prisustvo američke vojske objasnio namjerom da se kontroliše nafta u Siriji, a Assad ironično izjavio da je on najbolji američki predsjednik jer govori istinu i ne krije se iza izgovora o ljudskim pravima.

Sukob velikih sila 

Prisustvo stranih armija na tlu Sirije je garancija da vlast u Damasku ne može cijelu zemlju staviti pod svoju kontrolu. Assad ne može poraziti pobunjenike u Idlibu koje podržava Turska, niti privoliti Kurde da se odreknu američke zaštite.

Međutim, to ga nije spriječilo da Rusiji ponudi sirijsku vojsku kao dobrovoljce za rat u Ukrajini, što je dokaz njegove ovisnosti o stranoj podršci u trenucima dok traži povlačenje stranih trupa sa sirijske teritorije. Rusija i Iran su pokušali pregovarati sa Turskom više puta i konačno rješenje nije pronađeno, mada je značajno smanjen broj žrtava. Zapad koji je na početku podržavao sirijske pobunjenike, sada se, uglavnom, povukao i sav teret ostavio Turskoj koja se brine o milionima sirijskih izbjeglica. Ovakav odnos Zapada prema Turskoj jedan je od uzroka nesporazuma između te države i njenih euroatlantskih saveznika.

Rusija prisustvom u Latakiji garantuje sigurnost sirijske obale, ali ne i sirijskog neba, budući da Moskva „žmiri“ na izraelske napade na svoje saveznike, bilo da se radi o sirijskim ili iranskim trupama. Iranu je u Siriji pripao najteži posao, a to je pomoć Damasku na svakom planu. Povlačenjem Rusije iz Sirije, Damask bi pao pod potpunu iransku kontrolu, čime bi postao četvrti arapski glavni grad (Bejrut, Bagdad i Sanaa) koji kontroliše Teheran. Zato im je igranje na Assada dugoročno više nego korisno, jer se Teheran nameće kao sila od Irana do Mediterana i izraelske granice, dok Tel Aviv prijeti udarima. Kako stvari stoje, Izrael prvo mora krenuti od svoje granice da bi došao do Teherana. 

Saradnja sa Sirijom pod Assadom

Razaranje Sirije, a koje se prenijelo na okolne države zbog narušavanja sigurnosti, postaje pitanje kojim se bave i arapske zemlje. Jordanski kralj Abdullah II je u oktobru 2021. godine na Zapad, u Moskvu i u regiju poslao „non-paper“ u kojem predlaže saradnju sa Assadom, jer ga opozicija ne može zbaciti sa vlasti. Jordanski kralj je namjeravao da ublaži posljedice krize u svojoj zemlji, budući da se sirijska ekonomska i sigurnosna kriza prelijeva preko granice i da to traje nedopustivo dugo. U tom dokumentu on navodi da dosadašnja politika nanosi ogromne štete civilima, da izolacija Assada znači njegovo padanje u naručje Irana i da se Damasku ukidaju sankcije u zamjenu za ustupke koje će napraviti. Trinaest mjeseci Zapad nije pozitivno odgovorio na prijedlog Jordana, ali arapske zemlje ne miruju. 

Mediji godinama izvještavaju da se u Damask vraća sve veći broj diplomata, čak i iz onih zemalja koje su podržale pobunu protiv Assada. Prošle sedmice Assada je posjetio ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata šeik Abdullah bin Zayed Al Nahyan sa delegacijom ekonomskih i sigurnosnih zvaničnika. To je njegova druga posjeta Damasku, nakon prve u novembru 2021. godine, a UAE je bio domaćin Assadu prije deset mjeseci u njegovim rijetkim putovanjima izvan zemlje, osim u Iran i Rusiju. Gost iz UAE založio se za političko rješenje sukoba u Siriji.

Regionalni interes za rješavanje sirijskog pitanja nije iznenađenje i u narednom periodu vjerovatno će biti pojačan zbog ukrajinskog rata. Naime, postaje jasno da sirijsko pitanje može biti tretirano i kao dio dogovora Zapada i Rusije u vezi sa Ukrajinom, što ne raduje zemlje Bliskog istoka. Zato bi zaokupljenost Zapada i Rusije sa Ukrajinom mogla biti prilika da se pitanje Sirije sagleda i iz ugla regionalnih odnosa. U očekivanju takvog ili nekog drugog razvoja situacije, neko se treba baviti i pitanjem miliona ljudi koji žive u Siriji i koji očekuju nastavak života u blagostanju, nakon toliko razaranja i ubijanja koje sami ne mogu da okončaju. Prijatelji i susjedi barem toliko duguju sirijskom narodu.