POTREBAN JE SVEBOSANSKI SABOR – ŠTO JE MOGUĆE PRIJE

Piše: Akademik Esad Duraković

Sudbina Bosne i Hercegovine danas snažno asocira na kulturocid i genocid koji je tako temeljito izvršen u Andaluziji tokom srednjeg vijeka, kada su protjerani Jevreji i kada su muslimani pokršteni, pobijeni ili protjerani, a ogroman naučni potencijal i čudesno veliki bibliotečki fondovi su strastveno uništeni (samo u Kordobi uništeno je 500.000 knjiga a u Granadi je kardinal Cisneros spalio biblioteku sa 250.000 knjiga. U to vrijeme je najveća biblioteka u Evropi imala jedva 1.000 knjiga).

(U Sarajevu je u protekloj agresiji ciljano spaljena Nacionalna i univerzitetska biblioteka. Ciljano je sa srpskih položaja zapaljivim granatama spaljen i Orijentalni institut u kome je izgorjelo preko 300.000 arhivskih jedinica, 15.000 bibliotečkih jedinica, 5.263 rukopisna kodeksa na različitim jezicima; među njima mnogo drevnih autografa, a najstariji rukopis bio je čak iz 10. vijeka. Bila je to najbogatija arhivska i rukopisna zbirka na Balkanu. Koja je razlika između toga srednjovjekovnog barbarstva u Andaluziji i ovoga u Sarajevu u 21. vijeku?! O tome sam izlagao na velikom međunarodnom skupu održanom u Jordanu 24-26. aprila 1996, pod nazivom Fifth International Seminar on Islamic Art and Architecture - 'Islamic Arts Resources in Central Asia and Eastern & Central Europe'. Da ne govorimo o mnoštvu muslimanskih vjerskih objekata porušenih tokom te agresije.)

Multietnička i multikonfesionalna BiH je danas prepuštena svojoj sudbini upravo zato što jest takva: prepuštena je agresijskim i aneksionim ciljevima oba susjeda s čijim namjerama i politikom EU i SAD koketiraju, uprkos neposustalim nasrtajima na suverenitet BiH, povlađujući tako – necivilizirano i zaprepašćujuće nehumano – onim institucijama koje su u BiH izvršile genocid i UZP. Već trideset godina Međunarodna zajednica dosljedno dokazuje da suštinski nije naklonjena opstanku BiH jer u nju odašilju emisare koji ne samo da ne popravljaju čudovišnu daytonsku konstrukciju (priznao je to i njen arhitekt R. Holbrook) nego je guraju u još dublje konflikte – ka raspadu. Uzdali smo se – mi, ustavne patriote – u predsjednika Bidena, pamteći njegove sjajne opservacije tokom ratnih godina, kada je posjetio BiH. Međutim, i iz njegove administracije stižu emisari koji u BiH ne djeluju na liniji onovremene Bidenove ohrabrujuće etičnosti i pravdoljublja.

Dakle, očito je da stranci nemaju namjeru da pomognu BiH da postane normalna građanska država kao što su i njihove. Štaviše, oni su ovdje „uznapredovali“ toliko da zakonski inauguriraju aparthejd. No, pogledajmo kakva je naša uloga u tome! Šta to mi – tzv. narod i naročito akademska elita – činimo da spasimo državu i zemlju? Ne činimo ništa! Gunđamo na političare i na rasističku odluku C. Schmidta, ali nas nema na organiziranim protestima i uglavnom ne pišemo, ne govorimo javno već hinjski i kukavički šapućemo o predstojećoj propasti. Dostojni prezira i nedostojni budućnosti!

Od naših političara – kao ni od MZ – zaista se ne možemo nadati dobru, na našu veliku žalost i na njihovu još veću sramotu. Donedavno su ovu zemlju predstavljale „plemenske poglavice“, a sada je – još gore! – u akciji „politički čopor“ koji će za kosku vlasti pristati na svaki zahtjev stranih gospodara. Gledajući taj sunovrat, bez nade u domaću piljarsku politiku i međunarodnu nečasnu trgovinu u vezi sa BiH, bio sam pokrenuo inicijativu septembra 2021. godine za sazivanje svebosanskog sabora. Sačinio sam i radni, inicijalni materijal koji sam ponudio nekim adresama, ali je ta ideja sabotirana. (Ovih dana sam objavio taj materijal smatrajući da treba vidjeti svjetlo dana).

Vjerujem da još uvijek nije prekasno za sazivanje svebosanskog sabora na kome bi intelektualna i znanstvenička elita iz svih etničkih grupa u BiH i iz dijaspore (možda i poneki političar), dakle patriote općenito, snažno artikulirali pred svjetskom javnošću krajnje nehumanu i destruktivnu političku situaciju koja se vodi u BiH pod mentorstvom susjeda i međunarodnih diplomata, jer u svijetu ima humanih ljudi spremnih da se zauzmu za pravičan odnos prema BiH. No, neće nam niko pomoći ako budemo i dalje šutjeli i trpjeli. Vapaj za pravdom mora se artikulirati jer se ona ne podrazumijeva u našem svijetu u kome vlada zakon jačega i etika grabežljivoga.

S obzirom na destruktivnu politiku u samoj BiH i iz Međunarodne zajednice prema BiH, može biti veoma korisno, možda i spasonosno, da velik, globalni auditorij i autoritet u svijetu čuje naš snažan i artikuliran glas za spasavanje jedne višestoljetne države, tradicije, kosmopolitske kulture. Pokušao sam to, ali nisam naišao na podršku. Tu inicijativu treba da povedu i realiziraju – što prije – neke institucije, ili institucija, a ne manjka ih u nas. Neke su potonule u pasivnost pa smo gotovo zaboravili i da postoje.

Vi, Bosanci i Hercegovci, niko od vas, odnosno niko od nas, nema pravo danas šutjeti i ne djelovati, očekivati da neko drugi spašava ovu zemlju svih njenih građana jer stranci nemaju takvu namjeru, sudeći po njihovom dosadašnjem djelovanju. Budimo ljudi, uspravni, dostojanstveni, osviješteni, jer današnji ulog je država koja je neposredno i dramatično suočena s nestankom. Ona može opstati uprkos svemu ako je budemo valjano branili, jer su je svi drugi izdali. I svebosanski sabor jest jedna od takvih mogućnosti.

Najzad, vrijedi prizvati upravo ovdje i sada misao koja se pripisuje J. Kennediju a zapravo je to misao libansko-američkog pjesnika Halila Džubrana, vrlo pobožnog maronitskog kršćanina iz Bšarre u Libanu
(umro u New Yorku 1931):

Ne pitajte šta zemlja može učiniti za vas već šta vi činite za nju.