Kovačević: Jesmo li taoci zarobljene svijesti

PIše: Slaven Kovačević

Kada pogledate ovako postavljen naslov, vjerujem da se prva misao koja vam se javlja odnosi na pitanje - kakve to veze ima sa sadašnjim političkim i društvenim stanjem u kojem se Bosna i
Hercegovina nalazi. Odgovor nije baš tako jednostavan da se može reći u jednoj rečenici, ali se svakako može dovoljno obrazložiti u kraćem tekstu. Posebno ako u njega ugradimo i jedan manji
geopolitički kontekst, koji se tiče namjera međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini. 

Naša zemlja, Bosna i Hercegovina u proteklih 30 godina, prošla je nekoliko faza u kojima je bio dominantan kolektivistički pristup ili kolektivistički izraz u javnim politikama koje nam nude različite političke stranke i različiti politički akteri. U takvim političkim okolnostima, postavlja se logično pitanje, odakle se javio ili odakle se javlja takav kolektivistički izraz, koji je u Bosni i Hercegovini dorađen sa isključivim etničkim kolektivizmom, koji se nameće kao jedina ispravna matrica u vršenju javnih politika, iako to u modernim demokratskim državama jednostavno ne postoji.

Prethodni sistem

Problem svoje korijene ima u prethodnom sistemu, koji je bio socijalistički ili koji je provodio socijalizam, kao prelaznu formu ka komunizmu, jer kako to sama komunistička doktrina tvrdi –socijalizam je prelazno vrijeme do komunizma, jer čovjek nije dosegao taj nivo svijesti da bi proveo sve ono što komunizam traži. Navodnim dolaskom demokratskih promjena i višestranačja u Bosni i Hercegovini početkom 1990-tih, u to vrijeme, skoro svi politički akteri dolazili su iz tog komunističkog (socijalističkog) miljea i trebali su organizirati državu na potpuno drugačijim, za njih čak i neprihvatljivim temeljima liberalne demokracije.

Pa su, u to vrijeme, neki od tih političkih aktera utočiše nalazili u političkim strankama lijevog spektra ili socijaldemokratske orijentacije, smatrajući da je to najbliže njihovim komunističkim stavovima, dok je drugi dio otišao u etničke političke stranke desnog spektra, koje su u svome domenu imale nacionalistički izraz.

Pojašnjenje takvih, političkih kretanja jako je jednostavno. Za početak, treba veoma jasno reći da socijaldemokracija i komunizam nisu iste stvari, jer su to u svome temeljnom izrazu dijametralno suprotne forme, čija je jedina dodirna tačka navodna borba za radnička prava. O društvu i njegovim potrebama, socijalnim kategorijama, mladima ili ženama, imaju potpuno različite poglede (predlažem da čitatelji sami pronađu Manifest komunističke partije ili Komunistički manifest i sami pogledaju kako su Marks i Engels zamisli rješavanje pitanja žena – što je po meni apsolutno neprihvatljivo).

Međutim, postoje četiri temeljne razlike između socijaldemokracije i komunizma. Dakle, socijaldemokracija hoće i nastoji osigurati: demokraciju, privatnu imovinu/svojinu, slobodno tržište i zaštitu individualnih ljudskih prava. Dok s druge strane, komunizam neće i ne prihvata demokraciju jer ne želi demokratske izbore na kojima građani biraju vlast, već hoće totalitarni sistem u kojem partija ili jedan autokratski vođa imenuje sve bez provođenja izbora, onda neće privatnu svojinu, bila ona u rukama pojedinaca/građana ili firmi/preduzeća/organizacija već se smatra da je sva imovina
društvena (ne državna već svačija), neće slobodno tržište jer komunizam traži centralno upravljanje ekonomijom i neće zaštitu pojedinačnih ljudskih prava, jer su smatrali, a koliko vidim i danas smatraju, da se pojedinačna ljudska prava mogu zaštiti jedino kroz kolektivna prava ili kroz pripadnost kolektivu. Čak su u jednom od četiri ustava nekadašnjeg SSSR-a, onom iz 1924. godine, utvrdili postojanje dvodomnog sistema, donjeg doma koji je navodno bio izraz volje ljudi i drugog, gornjeg doma u kojeg su predstavnike birale različite etničke zajednice, u skladu sa određenom matematikom.

Tome je pridodana obaveza građana/pojedinaca da su sve svoje interese dužni podrediti interesima kolektiviteta, odnosno klase kojoj pripadaju. Svaka sličnost sa sadašnjim političkim sistemom u Bosni i Hercegovini, jako je vidljiva. U tom neslaganju socijaldemokracije i komunizma, vidimo i današnje pojave na domaćoj sceni, u kojoj politički akteri i pojedini komentatori, koji pripadaju lijevom političkom spektru govore i ističu kolektivizam kao određenu formu na kojoj se temelji neki realitet.

Najčešće se radi o nekadašnjim komunističkim/socijalističkim kadrovima koji su ostali zarobljeni u ideološki oblikovanoj svijesti iz prethodnog sistema, kojima je zaštita individualnih ljudskih prava moguća samo kroz kolektivitete ili etničke zajednice u Bosni i Hercegovini. Ista stvar postoji i na desnom političkom spektru, čiji kadrovi sa svojom oblikovanom svijesti iz prethodnog sistema ulaze u etno-nacionalizam ili samo kroz izraz zaštite prava kolektiviteta.

Tekovine ZAVNOBIH-a

Ono što prestavlja njihov zajednički iskaz, nalazi se u tome da oni Bosnu i Hercegovinu vide kao državu „ravnopravnih građana i naroda“ gdje je ovo „...i naroda“ višak u odnosu na principe i standarde zapadnih demokracija kojima navodno teže. Čak se povremeno pozivaju na tekovine ZAVNOBiH-a, izgovarajući onu formulu „ni, ni, ni već i, i, i...“ nastojeći time stvoriti atmosferu za lakše pristajanje šire javnosti na kolektivitete ili etničke zajednice a time i na kolektivna prava, kao jedine relevantne politike u ovoj zemlji.

Naravno, ZAVNOBiH je bio izraz antifašističke borbe, koji je u tadašnjem vremenskom kontekstu dao niz pozitivnih stvari, što je nedvojbeno, ali ono što jeste problem nalazi su u tome što je to istovremeno bilo nastojanje da se izgradi komunističko/socijalistički uređena zemlja što nije kompatibilno sa potpunom demokracijom, vladavinom prava (koju pogrešno nazivaju pravnom
državom ili vladavinom zakona), slobodnim tržištem i zaštitom ljudskih prava na individualnom nivou, što je demokratski standard u svim zemljama zapadno-demokratskog spektra.

Odnosno ono što jeste standard u Europskoj uniji ili recimo Vijeću Europe tiče se isključivo jednakopravnosti građana i zaštita njihovih prava i temeljnih sloboda na individualnom nivou. Nasuprot toga, kao taoci zarobljene svijesti prethodnog komunističko/socijalističkog sistema, nama ovdje nude kolektivitete i zaštitu nekih kolektivni prava kao jedino pravilno rješenje i to na nivou aksioma. Takvi, čak, propagiraju taj nekompatibilni i davno napušten princip konstituentnosti, koji oni nazivaju konstitutivnost, kao nešto što Bosnu i Hercegovinu čini stabilnom zemljom, a zapravo je stvar upravo suprotna.

Taj sovjetski model, nekada korišten u prethodnoj državi i koji je radi etničkih disproporcija i tenzija doveo do rata, osim što je anahron, ne može Bosnu i Hercegovinu dovesti do članstva u Europskoj uniji niti do članstva u NATO savezu. Ako hoćemo u Europsku uniju i NATO savez, onda će to teško, skoro nikako biti moguće dokle god na sceni imamo tu oportunističku i anahronu ideju o zemlji „ravnopravnih građana i naroda“ jer zapadna demokracija, koja je temelja na pojedincu i njegovim pravima zahtijeva da ovu zemlju uredimo kao državu jednakopravnih građana (tačka).

Gdje je u svemu tome međunarodna zajednica? Taj eufemizam za nešto što navodno postoji, a zapravo se radi u imaginarnom političkom entitetu koji nema zajednički stav niti zajedničke politike, kojeg u najvećem broju slučajeva čini par većih ili vodećih svjetskih zemalja, koji nastoje aplicirati svoje političke interese i stavove o Bosni i Hercegovini, bez obzira na interese nas, građana Bosne i Hercegovine.

Izvršioci radova

Ta ista međunarodna zajednica, traži saveznike ili izvršioce radova onoga što je interes samo tih par zemalja iz oblasti međunarodne zajednice i to najčešće takve saveznike koji nemaju dovoljno znanja i političkog iskustva da prepoznaju sve ono loše što ta ista međunarodna zajednica od njih traži. Začuđujuće je vidjeti da onaj dio zapadnog svijeta, koji je uložio enormne potencijale, materijalne i ljudske, tokom Hladnog rata, kako bi izvojevali globalnu pobjedu nad komunizmom i njegovim doktrinama, sada pristaju na formulacije kojem im nude domaći akteri, a koji su u korijenu one iste formulacije koje su dolazile iz tog istog nekadašnjeg komunističko/socijalističkog miljea.

Kada Zapadnjaci kažu da u Bosni i Hercegovini postoji „mantra“ (protivim se ovom prizemnom terminu u političkom žargonu) da je ovo jedna zemlja, sa dva entiteta i tri naroda, osim što je ona netačna i sugestivna da se radi o etnički podijeljenoj zemlji, nekako je suviše slična, sa onim što dolazi od Istočnjaka koji tvrde da će prihvatiti sve odluke u Bosni i Hercegovini koje zajedno donesu dva entiteta i tri naroda.

I ovo što je Christian Schmidt uradio svojim nametanjem odluka o izmjenama Ustava FBiH i Izbornog zakona BiH, učvrstivši dodatno etničke podjele u zemlji, što je vidljivo iz činjenice kolika se politička bitka vodi za Domove naroda (etničkih zajednica), a sve na uštrb ili kroz devalviranje pune demokracije, nekako suviše podsjeća na ona vremena iz prethodnog sistema u kojima je
kolektivitet bio nešto što se štiti i njeguje, a ljudska prava podređuju pravima kolektiviteta. Zato će biti jako interesantno vidjeti odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po zahtjevu
Komšića, iz samo jednog razloga – da li će Ustavni sud Bosne i Hercegovine svojom odlukom odrediti buduću praksu da je moguće mijenjati izborna pravila nakon održanih izbora, da je
moguće još više osnažiti postojeću diskriminaciju u političkom sistemu i da je moguće koristiti dva različita popisa stanovništva u jednom te istom propisu.

Zašto to oni rade, postaje jasnije u ovo vrijeme, kada se nastoji u koracima naći što više podaničkih snaga u Bosni i Hercegovini, koje će svojim radom, odlukama ili vršenjem vlasti, osigurati atmosferu za nastavak etničkih podjela sve dok ovaj politički sistem nastao u Daytonu, radi ekstremnog naprezanja kojem je izložen, jednostavno ne eksplodira. Do toga trenutka, ovdje se traži da se navodno ograničenim izmjenama Ustava Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, suspendira demokracija, zanemare ljudska prava i temeljne slobode, te izruči suverenitet ove zemlje, susjednoj Hrvatskoj i Srbiji, koje bi onda trajno vršile upravljanje Bosnom i Hercegovinom i raspolaganje njenim prirodnim resursima.

Paralelno tome, traži se i neki „Otvoreni Balkan“ kako bi se i ekonomski suverenitet Bosne i Hercegovine isporučio susjednoj Srbiji. Čak se traže kompromisi, na koje po mišljenju te eufemizirane
međunarodne zajednice moraju pristajati samo pro-bosanske stranke i pro-bosanski politički akteri, a nikako se ne traži pristajanje na neke kompromise od onih koji ovu zemlju više ili manje
vidljivo razgrađuju, kao što to radi dvojac Dodik-Čović uz svesrdnu pomoć susjednih zemalja.

Toj istoj međunarodnoj zajednici, poželjni su saveznici oni koji na nivou podaništva, bespogovorno, slušaju sve naloge, makar oni bili i suprotni interesima Bosne i Hercegovine, a nepoželjni su svi oni koji razmišljaju svojom glavom i nastoje zaštiti interese države. Istovremeno, ovdje se nastoji suspendirati demokracija, kao jedan od najvažnijih elemenata, sa tvrdnjama da Bosna i Hercegovina nije dovoljno zrela za demokraciju i da je ideja građanske države samo jedna tužna utopija.

Takve treba pitati, da li je onda distopija rješenje za Bosnu i Hercegovinu ili sistem u kojem država vrši stalnu agresiju na prava svojih građana, zahtijevajući od njih da se podrede pravima kolektiviteta? Jasan je ovdje scenario da se u nekoliko koraka ova zemlja dovede do implozije političkog sistema, pa da se onda kroz geopolitičko reorganiziranje, uspostave neke nove, povećane zemlje, na prostoru Balkana (ne Zapadnog Balkana, već cjelokupnog).

Federalizacija BiH

Kada čujete ideje o federalizaciji Bosne i Hercegovine, to je sasvim dovoljan pokazatelj, da se ide ka scenariju samo-opredjeljenja etničkih zajednica i njihovom pripajanju matičnim državama, onako kako je to u svojim javnim istupima rekao Henry Kissinger, daleke 1995. i 1996. godine.

Tu dolazimo do sličnosti, pa čak i istovjetnosti sa prethodnim sistemom o kojem smo govorili u ovome tekstu, gdje su ti zagovornici kolektivističkih prava i teorija, poželjni toj međunarodnoj
zajednici, bili to politički akteri, političke stranke ili neke nevladine organizacije. O kome se tačno radi, sami ćete prepoznati kroz izraz „ravnopravnih građana i naroda“ i tu ne treba previše
naprezanja, gdje se u konačnici Bosni i Hercegovini nudi suspenzija demokracije, totalitarizam, kroz autokratski sistem etničkog vladanja, kako bi međunarodna zajednica kroz redukciju
političkog sistema na samo tri varijable (tri etničke zajednice kojima trebaju politički predstavnici) lakše ostvarivala svoje interese u Bosni i Hercegovini i putem te 3 (tri) varijable imali lakši put za ostvarivanje interesa te iste međunarodne zajednice. 

Ostaje otvoreno pitanje, ima li, a ja tvrdim da ima i onih političkih aktera koji su izvan te komunističko/socijalističke matrice o zaštiti kolektivnih prava, spremni zaštiti interese Bosne i Hercegovine i ideju građanski uređene zemlje kroz jednakopravnost svih građana. Ili smo, ipak, osuđeni na podanički mentalitet, zarobljenu svijest iz prethodnog sistema, što ovu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, neće nikad, ama baš nikad dovesti do članstva u Europskoj uniji i NATO savezu.

Sve je ovo do nas, a nikako ne smije biti samo do međunarodne zajednice, jer njihov geopolitički scenario i ova loša strategija za ovu zemlju očito nije podudarno sa interesima onih građana Bosne i Hercegovine koji žele društvo jednakopravnih građana, jednakih šansi i jednakih mogućnosti. Odnosno, ovoj zemlji nasušno trebaju zapadno-demokratski standardi i principi, a to su demokracija (ona potpuna, a ne ograničena kroz raspodjelu moći), vladavina prava, slobodno tržište i zaštita ljudskih prava na individualnom nivou. I tačka.