Bitka za Ustavni sud BiH: Na Konakovića može računati samo HDZ, a država BiH ovisi o glasovima Miokovića, Mašića, Arnauta, Žuljevića

(Patria) - Nije Ustavni sud BiH javno preduzeće pa da se “pospremi” demokratskim “promjenama”, niti je sudija Ustavnog suda državni službenik ili sekretar Državnog parlamenta pa da bude smjenjiv nakon izbornog ciklusa ili promjene “parlamentarne većine”. To što Elmedin Konaković izbor sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svodi na nivo izbora državnog službenika ili direktora nekog komunalnog javnog preduzeća, pokazuje da predsjednik Naroda i Pravde ili nije svjestan mogućih posljedica, ili po nečijim uputama radi da baš izazove te posljedice. Ali, šta god da je od ovo dvoje, Konaković je pokazao da se na njega prilikom odlučivanja o ozbiljnim državničkim pitanjima ne može računati. I zato niko i ne računa na njegovih sedam ruku, uključujući i onu brzu ruku Halila Bajramovića, prilikom glasanja o izboru sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, piše Istraga.ba.

Na SDP BiH, čak i ovakav kakav je, mora se računati. Jer oni znaju suštinu politike. Ne može se reći da Aner Žuljević, mostarski kadar ove stranke, ne zna i ne razumije šta to znači kada poluge predaš Draganu Čoviču i HDZ-u BiH. A on, Mostarac Aner Žuljević, odlučuje direktno o tome da li će Dragan Čović dobiti ustavnog sudiju za narednih dvadeset godina. Aner Žuljević, Mostarac, neće imati izgovor pred svojim sugrađanima ako odluči podržati Marina Vukoju. Jer nije Vukojina protukandidatkinja Sanela Butigan-Gorušanović kadar “mrske SDA”. Ona je kćerka sarajevskog SDP-ovca Pere Butigana. I ona je, za razliku od “državnog službenika” Vukoje (pišem pod navodnicima, jer on to nije, iako Konaković tvrdi da jeste), sutkinja. Dugogodišnja sutkinja. Za tri i po godine Aner Žuljević će ići na provjeru kod svojih Mostaraca. Ali Marin Vukoja, bude li izabran, ostat će sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine do 2043. Da, da. Do 2043. godine.

Niko ne može Draganu Miokoviću iz Naše stranke osporiti patriotizam s početka devedesetih. Jer on je, kao Srbin, odlučio ostati na pravoj strani istorije, kada, budmo realni, nije bilo jednostavno biti Srbin na pravoj strani istorije. Jer za Srbe s druge strane si izdajnik, a oni s kojima si ostao ti u potpunosti ne vjeruju. Danas je Dragan Mioković opet na teškom ispitu. Hoće li proteklih trideset godina nesporne privrženosti Bosni i Hercegovini Dragan Mioković žrtvovati dižući ruku za sljedbenike onih koji su bili na pogrešnoj strani istoriji. Ne, Mioković nema alibi. On ne bira između HDZ-a ili SDA. On bira između dvoje Hrvata. Jedan je Čovićev, bez dana iskustva u pravosuđu. A druga je, po ocu SDP-ova Hrvatica, sa velikim pravosudnim iskustvom. Ako će se voditi  patriotizmom, Mioković će izabrati Sanelu Butigan-Gorušanović. Ako mu je presudna stručnost i pravosudno iskustvo, Mioković će glasati za Sanelu Butigan-Gorušanović. A ako će umjesto sebe slušati Elmedina Konakovića, onda će izabrati Marina Vukoju. I time će poništiti dobar dio onog što mu je i donijelo federalni zastupnički mandat.

Izbor sudije Ustavnog suda BiH nije izbor federalnog ili državnog ministra. Izbor ustavnog sudije je izbor čovjeka koji će do 2043. godine cijeniti kome pripada državna imovina, ko je diskriminisan. Taj ustavni sudija će nekad sutra cijeniti i diskriminaciju u “dvije škole pod jednim krovom”. SDP-ov Damir Mašić želi biti federalni ministar obrazovanja koji obećava ukidanje dvije škole pod jednim krovom. Hoće li to moći uraditi sa ustavnim sudijom Marinom Vukojom ili ustavnom sutkinjom Sanelom Butigan-Gorušanović? Glasanjem o sudiji Ustavnog suda BiH Mašić, zapravo, odlučuje o svom obećanju. Glasa li za Vukoju, Mašić će pokazati dvije stvari. Prva, da je za poziciju spreman prepustiti državu HDZ-u na 20 godina. I druga, da je obmanjivao  svoje birače kada je pričao o tome kako će se boriti protiv diskriminacije.

Damir Arnaut, pročitali smo već na njegovom Facebooku, iz prve je, za razliku od Franklina Roosvelta i Johna Kennedya Jr. , položio pravosudni ispit savezne države New York. Dakle, radi se o čovjeku koji poznaje pravo i ne može reći da mu nisu poznate posljedice izbora Marina Vukoje. On odlučuje hoće li Vukoja biti izabran ili ne. U oktobru 2026. godine će proći ovaj mandat, zastupnički ili ambasadorski, sasvim je svejedno. A Vukoja će ostati do 2043. godine, kada Bosna i Hercegovina bude obilježavala stotu godišnjicu ZAVNOBiH-a. Ako uopće opstane sa ovakvom politikom.

I još jednom – na Elmedina Konakovića i njegov NiP se ne može računati prilikom odlučivanja o bitnim državnim pitanjima. Na SDP BiH mora. Izbor ustavnog sudije nije izbor državnog službenika ili nekog ministra. Bosna i Hercegovina može preživjeti četiri godine Konakovićevog mandata na poziciji ministra vanjskih poslova BiH. Ali dvadeset godina mandata Marina Vukoje u Ustavnom sudu BiH dovodi u pitanje sve. Jer može Denis Bećirović slati zahtjeve za ocjenu ustavnosti unedogled, ako o tim zahtjevima budu odlučivale Čovićeve i Dodikove ustavne sudije. I samo jednom je dovoljno da jedan strani sudija zažmiri i država Bosna Hercegovina ode “na bubanj”. Onda će biti svejedno ko je ministar, a ko sekretar. Općinski.