Sidranov 'Svebosanski sabor' je glas razuma, bitka za BiH je bitka protiv fašizma

Piše: Ernad Metaj

Živimo antibosansko vrijeme u kojem se stalno napada njeno prirodno multietničko biće, pa je s te strane poziv akademika Abdulaha Sidrana za formiranje “Svebosanskog sabora” razumljiv i prijeko potreban. Pri tome Sidran hirurški precizno detektira da politika nema kapacitet rješavanja nagomilanih bosanskohercegovačkih problema. Sidranova ideja je okupiti vrhunske intelektualce sposobne da se izdignu iznad pojedinačnih etničkih pitanja kako bi u fokus stavili opstanak BiH. Sidran je precizno naveo imena bh. intelektualaca Senadina Lavića, Esada Durakovića, Muharema Cere...koji također zastupaju takav stav.

Okupljanje “Sveboisanskog sabora” nije nova ideja, za njim je davno postojala potreba, ali se nije našao neko ko bi imao snage i volje da verbalizaciju pretvori u praktičnu akciju. Ono što je važno u ovom trenutku na to su čini se spremni iz Srpskog građanskog vijeća, Hrvatskog narodnog vijeća, Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Za takav poduhvat su spremni i parlamentarci iz perioda 1992 – 95. Tu bi bili Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Tu bi se okupljali svi oni koji žele normalan život kojeg ne može biti sve dok u BiH žive destruktivne politike. ”Svebosanski sabor” bio bi i snažan odgovor međunarodnoj zajednici u kojoj postoje snage koje nestanku BiH žele dati privid neminovnosti.

Etničke podjele u BiH su nametnute i aktuelne politike ih održavaju. Pogrešno je svu krivicu prebacivati na velikosrpski nacionalizam koji pojavno jeste trenutno najagresivniji, s njim godinama, a sada još izraženije pod ruku putuje ideologija udruženog zločinačkog poduhvata zasnovana na ideji krvi I tla koju provodi HDZ. Dezintegrativni faktor je i dio bošnjačke politike koja je kako kaže Sidran još prije rata s Beogradom dogovarala teritorijalnu realizaciju nacionalnog suvereniteta!  To znači stvaranje nacionalnih teritorija, a one nikome nisu donijele dobro. Kako nedavno reče profesor Fakulteta političkih nauka Nerzuk Ćurak BiH je dozvoljavajući političku organizaciju monoetničkih stranaka sebi iskopala grob i zaustavila progres.

“Svebosanski sabor” je neophodan u borbi da obećanja demokratije ne bi bila pogažena kao ni evropska povelja građanskih prava. To je zadnja linija odbrane od primoravanja BiH da u ovoj dionici istorije mikroreplika Trećeg rajha u kojem je “suživot” pretvoren u opasnu riječ. Dobro je Sidran primjetio da je suživot u BiH postao paralela fašizmu.

Još je u BiH dovoljno ljudi koji ne žele živjeti fašizam. I pored strukture koja zahtijeva unutrašnju podjelu, ljudi se horizontalno povezuju, žive svoje autentične živote, jer su svjesni svojih pluralnih identiteta. Obični ljudi ne daju da se ubije BiH, oni su nada da je Sidran na pravom putu, oni bi mogli biti snaga “Svebosanskog sabora”. U budućnosti  ne smiju ispod radara prolaziti priče poput one iz Banjaluke gdje Srbin na svadbi pozdravlja prijatelja Bošnjaka koji je u ratu bio na suprotnoj strani. Vrijeme je da se čuje aplauz koji je taj govor dobio. Zato je Sidran u pravu, s tim da treba početi djelovati jer snage koje ubijaju BiH i njeno multietničko biće ne miruju.