(Patria) - Mirovni  pregovori u Dejtonu održani su od 1. do 20. novembra 1995. godine, u zrakoplovnoj bazi Wright-Petterson, a sporazum je potpisan 21. novembra.  Nakon toga zvanično je parafiran u Parizu 14. decembra. Ti su pregovori različito prepričavani i tumačeni u medijima. Međutim, u tim prepričavanjima pregovora u Dejtonu, najmanje su se koristili svjedoci i memoaristika.

Bošnjačka strana nije zapisala svoje poglede na Dejton. Nije jasno koji su razlozi. Jedan od rijetkih koji se sjećao pregovora u Dejtonu i koji je pisao o njima je prof.dr. Ivo Komšić, te glavni  mirovni pregovarač  Richard Holbrooke u svojoj knjizi “Završiti rat”.

Komšić se sjeća prvih susreta i šoka: “Otvoreno i jasno, Milošević je rekao kako se s Tuđmanom «davno dogovorio» da Bosanska Posavina pripadne Republici Srpskoj... Nitko na to nije reagirao. Kada sam Zubku na uho šapnuo: "Što on govori? Zubak mi je odgovorio da je to Miloševićev blef."

To me nije umirilo. Ostao sam uznemiren. Sinoć smo ponovo imali sastanak oko mapa…Strepim od onog što je Milošević ovdje javno ponovio nekoliko puta - da se s Tuđmanom dogovorio da će Posavina pripasti „Republici Srpskoj“. Niko ga još nije demantirao niti javno protestirao na te njegove tvrdnje. Vjerujem da je i Zubak čvrst u stavu oko Posavine. Ukoliko na tom pitanju ostanemo i potpuno sami, inzistirat ću na Posavini. Taj teritorij i te ljude niko od nas ne smije prodavati”, pisao je Ivo Komšić. 

Začudo da ni Šušak, ni Prlić, nitko od njih, i ne pomišlja što će biti s Hrvatima na teritorijima srpske tvorevine. Zato ništa od tih funkcija ne žele prenijeti na buduću zajedničku državu, koja bi jedino mogla nešto učiniti i za te jadne ljude. Oni su, uistinu, pravi zavjerenici protiv BiH i većine našeg naroda…Najveći problem je u tome što se i Tuđman priklonio toj opciji i pokušava ubijediti lzetbegovića i Zubaka da to prihvate. Zubak je pod velikim pritiskom i jutros me obavijestio da je i noćas imao susret sa Tuđmanom na tu temu.

On me molio da ja ostanem čvrst u stavu oko Posavine i da razgovaram sa Izetbegovićem da ne popusti. (Postoji mogućnost da Izetbegović prihvati Tuđmanovu i Miloševićevu ideju, a da, zauzvrat, dobije nazad Srebrenicu i Žepu)”, piše Komšić.

„Bio sam kod Izetbegovića pred njegov jutrošnji sastanak sa Tuđmanom i upozorio ga da ne popušta oko Posavine. Rekao sam da će hrvatski dio naše delegacije napraviti skandal ukoliko se preda Posavina... Posavina je strateško pitanje budućnosti BiH, zato moramo ići na sužavanje koridora, a ne na njegovo proširenje. Bez oslonjenosti na Savu, Federacija, a time i BiH kao država, bit će blokirana i ucjenjivana.

"Imao sam dojam da je Izetbegović akceptirao moje argumente”, piše Komšić. Danas je posebno i važno pitanje zašto je Tuđman sa predajom Posavine pomogao gradnju velike Srbije?   

Komšić zatim saznaje detalje ovih čvrstih dogovora Tuđmana i Miloševića. U razgovoru s Tuđmanom koji je obavljen (Izetbegović, Zubak, Silajdžić, Šaćirbej) potvrdilo se da on ima dogovor s Miloševićem o predaji Posavine Srbima. Ponovo je inzistirao na tome.

Konačno, jedna večera je otkrila sve Tuđmanove podle namjere protiv bosanskih Hrvata.

Prof. dr. Komšić piše: “Saznao sam detalje sinoćnje večere Tuđmana sa Zubakom, Prlićem i Tadićem. Vršio je snažan pritisak da se svi odreknemo Posavine, galamio i lupao šakom o stol. Zubak je ostao čvrst u stavu da neće popustiti i rekao mu da neće potpisati sporazum te vrste. Tuđman mu je rekao da će sporazum biti potpisan sa njim ili bez njega”, sjeća se Komšić.

“Bojim se da će Zubak ostati samo na toj ideji, da će se njegov otpor takvoj trgovini sa Posavinom svesti na uskraćivanje potpisa na sporazum, a to ne bi ništa promijenilo. Svakako su inzistirali, pa i u našoj delegaciji, da Zubak ništa ne potpisuje već samo Milošević, Tuđman i Izetbegović”.

Warren Christopher je rekao je rekao da Posavina više nije predmet pregovora i da je to gotovo… Kažu da je Zubak bio blijed kao krpa. (Osim njega, tom su razgovoru prisustvovali Silajdžić i Šaćirbej). Šaćirbej mi je za ručkom potvrdio da je s Posavinom gotovo, da su Amerikanci prihvatili sporazum o tome Tuđmana i Miloševića i, ukoliko se uopće potpiše sporazum, u njemu Posavina sigurno neće biti u Federaciji”.

Komšić nastavlja: “Dana 15. novembra Warren Christopher je do iza pola noći, nekoliko puta, obilazio Izetbegovića… Izetbegović mi je rekao da je zapelo na Posavini i da moramo odlučiti. Moramo donijeti odluku: da ili prepuštamo Posavinu Srbima, ili se vraćamo u Bosnu i nastavljamo rat. Bez pomoći IFOR snaga, bez pomoći Amerike i, naravno, Tuđmana.

Najveći problem u pregovorima predstavIjala je Posavina, koridor Brčko. Posavinu nam je iz ruku izbio dogovor Tuđmana i Miloševića, iako smo je imali u Federaciji po planu Kontaktne skupine. Amerikanci su nas stalno pritiskali tom Tuđmanovom i Miloševićevom pogodbom”. 

Holbrooke u svojim memoarima opisuje neke karaktere: “Tuđman je  kritično nestabilan. Imao je tri cilja: vratiti istočnu Slavoniju, stvoriti etnički čistu Hrvatsku i napraviti kontrolu nad hrvatskim dijelom BiH…

Komšić piše da su Amerikanci pristali na dogovor Tuđmana i Miloševića o zamjeni teritorija: “Nakon ovog razgovora, otišao sam kod Zubaka i Prlića i rekao im pred kakvom se odlukom nalazimo. lzetbegović je, doduše, rekao da delegacija BiH treba biti jedinstvena oko ovog pitanja i da će oni (mislio je na sebe, Silajdžića i Šaćirbeja) ostati uz našu odluku, uključujući i Miru Lazovića.”

Holbrooke se sjećao 16. novembra 1995.godine: “Tokom dana predsjednik FBiH Krešimir Zubak zaprijetio je da će dati ostavku. Njegova ljutnja je bila usmjerena na Tuđmana i njegove kolege Hrvate koji su, osjećao je, “prodali Posavinu, njegovu rodnu grudu. Osjećao je da ne bi mogao opet otići kući ako teritorijalni sporazum u Dejtonu ne bi obuhvatio i srpsko “vraćanje” ovog dijela zemlje.

Osjećao je da se u pregovorima Posavina se daleko više ustupa Srbima. Ako se to desi, rekao je, dat će ostavku i napustiti Dejton”, sjeća se Holbrooke. “Prvo sam pomislio - pa neka ide. Zubak nam je u Dejtonu bio samo nevolja. Šušak nam je stalno govorio da se na njega ne obaziremo. Ali su Alija Izetbegović i Muhamed Šaćirbej rekli da trebamo zadržati Zubaka, sjećao se Holbrooke.

Tada se moglo osjetiti da je prva Zubakova rezerva Jadranko Prlić. Za njega se vjerovalo da će odmah i rado staviti  svoj potpis na Dejtonski sporazum.   

Komšić je tada reagirao na ove Tuđanove prodaje Posavine: “U toku dana poslao sam Ivanu Lovrenoviću u Zagreb, informaciju o pritisku koji se na nas vrši. Zamolio sam ga da se to objavi na sve strane, da se niko pri tome ne štedi, posebno da se objavi dogovor Tuđmana i Miloševića oko Posavine. Tražio sam i da održe sjednicu HNV-a i da oštro reaguju na sve.”

Ali, sve je već bilo gotovo, iako ni Zubak ni Komšić nisu odustajali od borbe za Posavinu.  Na kraju svega, kad su sve strane pristale na dogovor, Zubak je Komšiću pokazao tekst svoje izjave u kojoj kaže da ne želi provoditi hrvatsku državnu politiku, jer je ona protiv interesa Hrvata u BiH. Tim se pismom obratio Holbruku. Holbruk se sjećao tog pisma. Odmah je otišao da se konsultira sa Tuđmanom:

“Ostalo je manje od sat prije javnog potpisivanja sporazuma, kada mi je predsjednik Federacije Krešimir Zubak u pismu poručio da neće prisustvovati ni ceremoniji niti potpisati sporazum. Christopher Hill i ja smo smjesta otišli kod Tuđmana koji je pročitao pismo i nasmijao se: ‘Ako Zubak ne potpiše”, rekao je, “naći ćemo nekog drugog”.      

“To nije dobro”, odgovorio sam, “Zubak mora biti dio ceremonije ili će biti zamijenjen kao predsjednik Federacije, Ne može se ponašati kako on hoće i nećemo mu dopustiti da upropasti Dejton”, sjećao se Holbrooke.  Poslali su Cristophera Hilla i Johna Menziesa da pregovaraju sa Zubakom.

Holbrooke opisuje Zubaka: “Nismo obraćali dovoljno pažnje na dotjeranog i inače učtivog Zubaka… Postao je težak povučen i zlovoljan. Hill i Menzies su rekli da će problem biti riješen ako državni sekretar Warren Christopher i ja sjednemo koji minut sa Zubakom. Tako je i bilo. Polaskan ličnom pažnjom državnog sekretara, koji je s njim razgovarao 15 minuta, Zubak je rekao da će prisustvovati potpisivanju sporazuma”.  

Ali, nije ga potpisao. Uradio je to prvi Tuđmanov rezervist Jadranko Prlić. Tek u Parizu, na ozvaničenju Dejtona u Elizejskoj palati Zubak je stavio svoj potpis na ovaj sporazum.

Tako je davno dogovorena prodaja Posavine, sa glavnim akterima Tuđmanom i Miloševićem, samo potvrđena Dejtonskim pregovorima i potpisom na sporazum.  

Kako su tekli pregovori za Sarajevo i Brčko

Jedan od rijetkih koji se sjećao pregovora u Dejtonu i koji je pisao o njima je prof.dr. Ivo Komšić, te glavni  mirovni pregovarač Richard Holbrooke u svojoj knjizi “Završiti rat”.

Prof.dr. Ivo Komšić sjećao se tih prvih dana ispipavanja oko Sarajeva: “Ništa nije zaključeno, samo su razmatrane ideje za Sarajevo. Mi idemo na to da Srbi naprave prijedlog podjele grada i mi i medijatori. Tada će ostati jedino ideja distrikta. To nam odgovara. Jedini problem tog rješenja je sigurnost distrikta, njegova obrana. Tu smo primjedbu iznijeli medijatorima.”

U ponedjeljak, 13. novembra, trinaesti dan pregovora u Dejtonu, počela su se definirati pitanja oko kojih će se voditi ključni pregovori.  Model za uređenje Sarajeva bio je distrikt, pa se plan zvao “D.C. model”.

Odmah na početku, sjeća se dr. Komšić, „došlo je do male polemike Miloševića i Izetbegovića, u kojoj je Milošević pokušao izjednačiti žrtvu i agresora u ovom ratu i prikazati  'sve strane u ovom građanskom ratu' kao jednake i sa jednako učinjenim zločinima. Međutim, pokušaj nije uspio i Milošević sa svojom delegacijom ostaje u primjetnoj defanzivnoj poziciji. To se vidjelo i u njegovom govoru koji je bio kratak i bez zahtjeva.“

Što se tiče Brčkog, prvi prijedlog Kontakt  grupe 1994. godine riješio je pitanje prijedlogom koji je grad vraćao Bošnjacima i sužavao tzv. srpski koridor na 30 metara prolaza ispod Željezničkog mosta.  Ovu je ideju prihvatio Milošević, tvrdio je Richard Holbooke. Izetbegović je stalno forsirao upravo ovakav sporazum. Milošević je tražio proširenje koridora. Ovaj plan Kontakt grupe, sa pregovora u Ženevi, do danas je ostao gotovo nepoznat u javnosti.

Brčko je na početku rata bilo pod izuzetnom medijskom pažnjom jer su u javnost izbijali najstrašniji zločini nad Bošnjacima i onda je uslijedila herojska borba Brčaka za koridor.  

Uglavnom, dva velika sukoba u pregovaračkom priocesu odnosit će se na Sarajevo, koje je predviđeno kao jedinstven multietnički glavni grad BiH.

Bilo je teško legalnoj bosanskoj vladi  pregovarati sa zločincima. Jednom prilikom Holbooke je rekao ključnu rečenicu dr. Harisu Silajdžiću.

“Ako se vi i Izetbegović ne približite vašim protivnicima Srbima i Hrvatima, izolovat ćete se i propasti… Ako hoćete centralnu vladu u Sarajevu, morate sarađivati, kako god bilo teško”.    

Natezanje oko rješenja za ova dva grada je trajalo.  Milošević se igrao i stalno predlagao model prema Distriktu Kolumbija u Americi. Jednom prolikom mu je Holbrooke rekao da se Sarajevo mora riješiti u Dejtonu, mimo svih drugih gradova i pitanja. Milošević ga je začudio odgovorom: “Danas neću jesti dok ne riješim Sarajevo”.

Nešto kasnije upao je u kancelariju Holbrookea i rekao: Dovraga sa DC modelom. Ja ću riješiti Sarajevo”, rekao je i zamolio da se o njegovim prijedlozima ne obavještavaju drugi Srbi, članovi delegacije.

“Kažem vam”, nastavio je Milošević, “Izetbegović je zaradio Sarajevo ne napuštajući ga. On je tvrd tip. To je njegovo”, rekao je Amerikancima. Zatim je Milošević prišao karti Sarajeva i označio šta želi za Srbe. Christopher Hill se pobunio, jer to nije bio cijeli grad kako se predviđalo.  Bio je to dramatična korak naprijed ali je dijelio grad. Kad je to Hill rekao, Milošević je pobjesnio: “Dajem vam Sarajevo, a vi govorite takve gluposti.”  “Izetbegović će taj tvoj prijedlog odbaciti”, rekao mu je mirno Holbrooke.         

Kada su sa prijedlogom otišli kod Izetbegovića, odmah je odbio: “Sarajevo ne može postojati bez Grbavice, rekao je sa žarom”.

Vratili su se kod Miloševića i započeli raspravu. Bili su, ispunjeni nadom, sjećao se Holbrooke. Kada im se priključio državni sekretar Warren Christopher, riješili su da podrže Izetbegovićev prijedlog za Grbavicom i brdima iznad.      

U nedjelju 19. novembra Milošević je na iznenađenje svih otišao ravno kod Izetbegovića. Želio je direktnim razgovorima riješiti pitanje Sarajeva.

Dr. Ivo Komšić je primijetio: „Krajišnik i njegova grupa ne samo da su nervirali medijatore sa svojim idejama o podjeli Sarajeva, već su svojom patetičnom pričom i lamentacijama nad poviješću nervirali i Miloševića. U jednom trenutku, dok je jedan od njih govorio, on je ustao i šetao po sali, a nakon toga, zamolio Holbrookea da ovakve priče ne dozvoljava... Kad je Sarajevo u pitanju, Holbrooke je jasno dao do znanja da Kontakt skupina želi nepodijeljeni grad sa statusom distrikta. Rekao je da će takav prijedlog oni dati za obje strane i da na njega damo primjedbe.“

I nakon bliskog rješenja cjelovitog Sarajeva, bosanska delegacija je i dalje izgledala nezadovoljna. Holbrooke priznaje da je bio zbunjen. Warren Christopher je rekao da je impresioniran rješenjem, ali i da ne može vjerovati da je Izetbegović nije.

Tada se u pregovore uključuje aktivno Silajdžić: “On je tražio zemlju koja gleda na grad Sarajevo kako nikada više ne bi bila korištena za minobacačke i artiljerijske napade na grad”. Ubrzo su postigli nepodijeljeno Sarajevo.

Kad su se svi okupili na jednom mjestu da potvrde ove dogovore, Izetbegović i Silajdžić su počeli žestoku raspravu sa Miloševićem.

Holbrooke i Amerikanci su stajali po strani i gledali: “Nije trebao prevodilac, gestovi su sve govorili”, komentarisao je Holbrooke: “U jednom trenutku je bosanski kartograf upozorio na rezervoar za vodu u Faletićima. Silajdžić je odmah potegao to pitanje. Milošević je rekao: ‘Ja nisam gnjida’ i odmah je to prepustio”, zapisao je Richard Holbrooke.

Nakon nekoliko sastanaka i rasprava američka delagacija je otišla kod Izetbegovića. Bili su sigurni da je posao odlično i obavljen. Hoolbrooke ga je upitao: “Šta vi mislite gospodine predsjedniče. Možemo li sada završiti pregovore?”

“Njegov odgovor zapečatio je dugi dan: “Ne mogu prihvatiti ovaj sporazum”, rekao je tiho na engleskom.

“Šta ste rekli?”, upitao je Christopher zapanjen.

Glasnije: “Ne mogu prihvatiti ovaj sporazum”.  Za trenutak smo sjedili u apsolutnoj tišini. Odjednom je Silajdžić uzeo papire ispred njega i tresnuo ih svom snagom od sto i povikao: „Ovo više ne mogu izdržati, a onda izjurio u hladnu dejtonsku noć, ostavljajući nas”, zabilježio je i ovaj trenutak Holbrooke.

Kad su američki posrednici ponovo došli kod Izetbegovića dočekalo ih je opet iznenađenje.

“Na naš užas Izetbegović je odbio da se pomakne u pregovorima… Na Christopherovo iznenađenje Izetbegović je opet počeo govoriti o Brčkom, Srebrenici, i Žepi”.

Kad je došlo do Brčkog, bosanska delegacija je zauzela nepomirljiv stav. Oni su htjeli Brčko po svaku cijenu. U Dejtonu je zavladalo beznađe. Američki posrednici su riješili da prekinu pregovore. Uslijedili su pozivi predsjedniku Billu Clintonu. Dao im je podršku.

Posljednji put su, činilo se, Holbrooke i Christopher ušli u Izetbegovićev apartman.  Holbrooke je pristupio pažljivo i pokušavao opravdati dotadašnje pregovore. “To je dobar dogovor, predsjedniče, postigli smo sve što ste tražili… Pokušali smo ga urazumiti, ali je postajao sve tvrdokorniji”, sjećao se Holbrooke. “Nekoliko puta je spomenuo Brčko. Osjećao je da je postao predmet opšteg pritiska u Dejtonu, a mrzio je pritisak. Bio je umoran i pritiješnjen, a u njegovoj delegaciji samo što nije planulo… Okrenuo se prema delegaciji nešto promrmljao”.    

Ustao je razočarano i Warren Christopher i rekao sve što mu je stajalo na srcu. “Moramo imati vaš odgovor za jedan sat”, rekao je Izetbegoviću. “Dogovori se ne suspenduju, nego zatvaraju”, dobacio je Holbrooke. Šta je Izetbegović  promrmljao. “Ne damo im Brčko”, rekao je.

Milošević je preložio da on i Tuđman potpišu mirovni ugovor, ali je Holbrooke odmah odbio. Tuđman je histerično tražio od Amera: “Natjerajte Izetbegovića da se složi.”

Američki posrednici su još jednom otišli kod Miloševića i svi su se složili da bude arbitraža za Brčko. Otišli su zatim kod Izetbegovića.

“Predstavili smo mu Miloševićevu ponudu. Muk. Ponovio sam polako i pažljivo. Rekao sam da ispred baze čeka 700 novinara. Šaćirbej im je rekao da su razgovori prekinuti i da će im se dati saopštenje ako ne bude dogovora o Brčkom. Vrijeme je isticalo i odgovor nam je bio potreban odmah... Nastala je duga mučna pauza. Pažljivo smo posmatrali Izetbegovića. Niko nije govorio. Napokon je Izetbegović rekao: ‘Ovo nije pravedan mir’. Zastao je činilo se minut, ali vjerovatno su prošle samo tri sekunde. ”Ali mom narodu je potreban mir”.

Sutradan je potpisan Dejtonski sporazum. Bio je to datum kraja rata.