Esad Duraković: Muhićevo krivotvorenje činjenica

Piše: Esad Duraković

Ovih dana objavljen je tekst prof. Ferida Muhića, pod naslovom „Bošnjacima, dok su pri pameti“.

U javnim raspravama učestvujem od svojih asistentskih dana (na prostoru bivše Jugoslavije, ali i izvan nje), dakle decenijama već, ali nikada nisam „imao posla“ s tekstom koji toliko krivotvori, klevećući, kao što je ovaj tekst prof. Muhića. Od nekih ljudi može se svašta očekivati, ali je za mene šokantno, zaista, da dr. Muhić, kao univerzitetski profesor, ulazi u javnu raspravu s takvim krivotvorenjima. On se, naime, bavi mojim skorašnjim određivanjem prema pojmovima/kategorijama Bošnjak i bosanstvo (pri tome se na isti način bavi i javnim istupima prof. Lavića te još nekih autora) i podmeće nam, obmanjujući javnost, kako se odričemo imena Bošnjak, kako nastojimo da se „po svaku cijenu, oslobodimo 'civilizacijske neprijatnosti' da budemo Bošnjaci“ itd.

Takva krivotvorenja naprosto su strašna. Ja, prof. Lavić i neki drugi oklevetani intelektualci, osjećamo se i izjašnjavamo kao Bošnjaci, afirmiramo bošnjaštvo, stalo nam je do toga identiteta (što ne smatram ni superiornim ni inferiornim već naprosto identitarnim), ali je stvar u tome da ja – u nastavku ću govoriti u svoje ime – zagovaram javno da se u ime bošnjaštva ne smije potisnuti bosanstvo, ma koliko to pof. Muhić ironizirao kao „naš kosmopolitizam“; da je pogrešan put da Bošnjaci, u vlastitoj državi, prave svoj nacionalni geto, te da takav kurs vodi Bošnjake ka statusu Palestinaca u Gazzi. Pojam bosanstva i bošnjaštva nipošto se ne isključuju, naprotiv, i to je poenta svakog moga istupa o ovoj temi. O tome sam pisao u više navrata, posljednji put na portalu Patria (3. 7. 2019.). Je li moguće da prof. Muhić nije ni pročitao taj tekst, a pripisuje mi sve što je suprotno stavovima koje sam jasno iznio u tome svom tekstu?! Stoga, da ne bih opet obrazlagao ono što sam već javno obrazložio ali da bih osjetio obmanjivanje javnosti, molim uredništvo portala Patria da ponovo objavi taj moj tekst i skrećem pažnju prof. Muhiću da ga ovaj put pročita, te da se ne odlučuje na javno diskvalificiranje, falsificirajući fundamentalne činjenice. U tome mome tekstu (on slijedi u nastavku) vidjet će se jasno, eksplicite, kako čvrsto ostajem uz pojam bošnjaštva, profesore Muhiću, ali istovremeno ukazujem i na izuzetno važan pojam bosanstva, te na njihov pozitivan, višestruko produktivan uzajamni odnos.

Mi možemo imati različita stajališta, ali uopće ne možemo razgovarati ako falsificirate osnovne sagovornikove stavove zato da biste ga na najgrublji, čak na nepristojan i akademski krajnje nekorektan način diskreditirali. 

I kad je već riječ o takvom odnosu, prinuđen sam tekstom prof. Muhića – dakle, činim to nerado, zaista – upozoriti kako bi bilo korektno i to da se prof. Muhić u javnosti ne predstavlja autoritetom akademika, jer tzv. Bošnjačka akademija nauka, čiji je „član“, nije Akademija nauka već je registrirana u BiH kao Udruženje građana, što znači da je čak i takvo predstavljanje – vlastitim statusom – nelegitimno.

***

Tekst BOŠNJAŠTVO I/ILI BOSANSTVO objavljen na web sajtu Novinske agencije Patria 3. 7. 2019.

Piše: Esad Duraković  

U bosanskohercegovačkoj javnosti, posebno među Bošnjacima, nameće se dilema koja je u svojoj biti vještačka i višestruko je kontraproduktivna. Ta dilema izražena je naslovom ovoga teksta: bošnjaštvo i/ili bosanstvo. Naime, čini se da nije mali broj ljudi koji misle da se ova dva pojma, ili kategorije, uzajamno isključuju, naročito da afirmiranje bosanstva osujećuje afirmiranje bošnjačkog identiteta kao etničkog. Pri tome se naglašava – i to je osobenost bh konteksta – kako druga dva konstitutivna naroda (Srbi i Hrvati) razvijaju optimalno, sve do antagoniziranja, svoj etnički identitet, te da je „zaostajanje“ Bošnjaka u tom pogledu, navodno, štetno te se njihovo afirmiranje bosanstva predstavlja se kao nacionalna izdaja, nacionalna neosviještenost i sl. Takvo razumijevanje stvari je suštinski pogrešno.

Prije daljeg obrazlaganja moram podvući jednu „formulu“ koju treba imati u vidu cijelo vrijeme dok izlažem o ovoj temi.

Bošnjaci u BiH su u državi u kojoj nisu manjina već konstitutivni i čak većinski narod, u državi koja je, dakle, i njihova. Srbi i Hrvati su također konstitutivni narodi u BiH, s tim što treba imati u vidu da se oni fizički/geografski naslanjaju na „svoje“ „matične“ zemlje, pri čemu obostrano (u službenim politikama Beograda i Zagreba i njihovih ekspozitura u BiH s kojima nikada ne poistovjećujem narode u cjelini) postoji težnja za ujedinjenjem čiji rezultat bi neminovno bilo cijepanje, uništenje BiH kao države. Bošnjaci nisu u istoj situaciji i zato su naročito, čak sudbinski, motivirani da brane državu BiH, a to znači da brane bosanstvo kao kategoriju državnosti. Naravno, oni to treba da čine zajedno sa Srbima i Hrvatima koji nisu pod utjecajem aktualnih agresijskih politika iz Beograda i Zagreba, jer Bosna (BiH) može opstati kao takva samo ako je multietnička. Tragična je zabluda vjerovati kako je moguće, ili kako treba – po nekoj simetriji – stvoriti bošnjački državni entitet, nekakav Bošnjakistan. U ovome geopolitičkom i ideološkom kontekstu bilo bi to neizbježno stvaranje bošnjačke Gazze, koja bi za Bošnjake bila potpuna tragedija. 

Dakle, poenta je u tome da Bošnjaci mogu opstati samo u okvirima BiH, a to mogu postići jedino s drugim narodima u njoj, koji je još uvijek vide, osjećaju je svojom domovinom. Pojednostavljeno, ali tačno rečeno: Nema BiH bez Bošnjaka, niti Bošnjacima ima opstanka bez BiH. To je paradigma koju svaka bošnjačka, ali i bosanska politika mora imati kao svoju nezamjenljivu platformu. Nadalje, u politički zdravom i logički konsekventnom promišljanju, to znači da BOŠNJAŠTVO SEBE UGRAĐUJE U BOSANSTVO, da je njegovanje bosanstva – kao državotvorne, političke a ne etničke svijesti – imperativ koji osigurava, i sadržava, i etnički i državno-politički identitet.

Postoji i tendencija (naročito među Bošnjacima) da se odustane od nominacije Bošnjak i da se, UMJESTO NJE, prihvati nominacija BOSANAC, kao oznaka etničke pripadnosti. Zagovornici ove inicijative nude uporište u određenim periodima povijesti. Međutim, također u povijesnom razdoblju je došlo, sticajem povijesnih okolnosti, do diferenciranja dva pojma: BOSNA i BOŠNJAK. Dakle, povijesno je nastala nova realnost. Ukoliko bi se Bošnjaci odrekli etničkog naziva Bošnjak i „zamijenili“ ga nominacijom Bosanac, tek tada bi ostali u „etničkom vakuumu“ – niko i ništa – dok bi druga dva naroda zadržali svoj etnički naziv Hrvat i Srbin: Najzad, Srbi, Hrvati i ostali narodi – prema logici zagovornika ove ideje/inicijative – ne bi mogli biti Bosanci pošto bi to bilo ime „rezervirano“ za preimenovane Bošnjake. Stvar je, zapravo, vrlo jednostavna: budući da je BiH multietnička, i pošto je to conditio sine qua non njenog opstanka, nju sačinjavaju, među ostalima, i tri naroda (Bošnjaci, Srbi, Hrvati), a Bosanac je oznaka nacionalnosti u značenju državnosti, pa su oni svi zajedno BOSANCI. 

Zabluda mnogih ljudi je u tome što misle kako se kategorije bosanstva i bošnjaštva uzajamno isključuju, a stvari stoje upravo obrnuto, i to treba tumačiti: te kategorije osiguravaju jedna drugu – u oba smjera i izuzetnom dinamikom.

Postoje različite vrste identitētā koje ima čak samo jedna osoba ili društvo, pri čemu se ti identiteti uzajamno ne isključuju nego se nadograđuju u komplementarnosti: etnički, državni/nacionalni, religijski, tradicijski, rasni, spolni i td. Tako i Bošnjaci mogu biti – oni to jesu – etnički Bošnjaci; većina njih (ne svi) su muslimani, istovremeno su Bosanci u državno-nacionalnom identitetu, baštine i evropski identitet i td. 

U odnosu bošnjaštva i bosanstva ovdje ću koristiti pojam PREVLADAVANJE, naglašavajući da prevladavanje ne znači poništenje, negiranje i sl., već obrnuto. Prevladati ne znači da je nešto poništeno (ovdje: bošnjaštvo) već je afirmirano i potom pozitivno sadržano u nečemu „narednom“ – ovdje u bosanstvu; riječ je o nadgradnji, o određenom višem stepenu pozitiviteta u kome se uzajamno afirmiraju i ono „prethodno“ i ono „novo“. Stoga afirmiranje bosanstva nipošto ne znači negiranje ili napuštanje etničkog identiteta – ni bošnjačkog, ni srpskog, ni hrvatskog. Čak i kada biste htjeli, ne možete se odreći svoga etničkog identiteta, jer vi naprosto jeste što što jeste; ta vrsta identiteta je dio vaše tradicije, okruženja, kolektivnog pamćenja, čak kolektivno nesvjesnog (da se poslužim terminima K. G. Junga), i td. Već i sama činjenica da se, eventualno, nečega odričete svjedoči da vi to zapravo jeste, a vaše odricanje je puka verbalizacija. Identitet (etnički naročito) nije par starih cipela koje možete tek tako odbaciti. Uostalom, to je i pitanje samopoštovanja.

BiH je barem četvrt vijeka izložena dvostrukoj političkoj agresiji utemeljenoj na etnicitetu do ekstremnog antagoniziranja. Ona je istovremeno izložena unutarnjoj destrukciji koja etnicitet koristi kao najefikasniju energiju za razbijanje/uništenje države BiH kao potpuni trijumf unutarnjeg etničkog antagoniziranja i paralelnog, istovremenog etničkog homogeniziranja sa susjednim državama. Dakle, „usavršavanje“ etnicizama je u direktnoj funkciji osujećivanja bosanstva, uništenja države BiH. Bošnjaci (ne svi, naravno) nasjedaju na tu paradigmu, ili upadaju u tu zamku, jer po načelu simetrije smatraju da je afirmiranje bosanstva izraz etničke inferiornosti prema srpskom i hrvatskom etnicitetu koji OVDJE ima drukčiju poziciju i perspektivu. Stoga je insistiranje na etničkom posvuda i po svaku cijenu dezintegrirajuće u odnosu prema državnosti BiH. Ovdašnji etnicizmi, prenapregnuti do fatalnih antagonizama, glavni su generator krize i najveća prijetnja opstanku države. Istrajavanje na etničkom kao najvišem i krajnjem dosegu jednako je nacionalizmu koji uvijek – kao takav – sadrži pogubne aspekte samoživosti, samodovoljnosti, supremacije u odnosu na druge etnije, i td. To je pouzdan put u konflikt, u rasulo. 

Svijest o etničkoj pripadnosti i vrijednosti treba prevladavati (dakle, ne odričući se toga identiteta!) u svijesti o nacionalnom identitetu u značenju državnosti. U krajnjim i spasonosnim konsekvencijama, to je put ka jednom  novom identitetu – GRAĐANSKOM – koji ne potire nacionalni identitet, ali od ovog „novog“ identiteta zaziru svi nacionalisti jer im on oduzima glavni argument za uzajamne konfrontacije na kojima profitiraju samo političke elite. U našim okolnostima, u našem političkom kontekstu, uglavnom su najgrlatiji zagovornici etniciteta njegovi najveći profiteri.

Dakle, „dilema“ bošnjaštvo ili bosanstvo računa – u našem političkom kontekstu! – da će i Bošnjaci uvijek i posvuda insistirati na bošnjačkome a to je upravo ono što hoće (veliko)srpski i (veliko)hrvatski etno-nacionalizmi: razbijanje BiH po etničkim kriterijima koji bi odveli Bošnjake u užasu sudbinu palestinske Gazze. 

Biti osviješteni Bošnjak znači biti Bosanac. I obrnuto.