MACRON U KINI Da li de Gaulle i Mitterrand još uvijek stanuju u Parizu?

Piše: Armin Sijamić

Francuski predsjednik Emmanuel Macron prošle sedmice posjetio je Peking, zajedno sa predsjednicom Evropske komisije Ursulom von der Leyen. Iako je to trebala biti još jedna posjeta evropskih zvaničnika bez velikih riječi i najava, Macron je saveznicima priredio neprijatno iznenađenje. Realizovanje njegovih najava moglo bi trajno oslabiti saveznike na Zapadu, a reakcije sa obje strane Atlantika to potvrđuju.

Potezi koje vuče Emmanuel Macron u posljednje vrijeme teško su objašnjivi, posebno zbog činjenice da iz toga Francuska ne dobija mnogo. Ako se vratimo na početak ruske agresije na Ukrajinu, sjetićemo se Macrona i Vladimira Putina koji gosta dočekuje sa druge strane stola dugog desetak metara. Taj čin objašnjen je mjerama zbog koronavirusa. Od te posjete Francuska, Ukrajina ili Evropska unija nisu imali koristi, a Macron je dobio primjedbe sa
raznih strana. Kasnije je izjavio da se Rusija ne smije poniziti i da se njeni zahtjevi moraju uvažiti.

Drugu sličnu avanturu Macron je imao u Kini kod predsjednika Xi Jinpinga, koji ga je zajedno sa von der Leyen, ugostio za stolom sličnih dimenzija kao i Putin, a koji su tri zvaničnika djelila. Oni koji su željeli tu posjetu predstaviti kao uspješnu isticali su raskoš kao dokaz koliko poštovanje prema Macronu ima Xi. Oni drugi, koji su se kritičnije odnosili prema tom događaju, uporedili su susret sa onim koji je Xi imao sa Putinom. Čovjeka koji je optužen za ratne zločine Xi je držao bliže sebi nego Macrona. Uz to, na Macronov apel da Xi zaustavi Putina u Ukrajini kineska strana u javnosti se gotovo nije ni osvrnula.

Savezništvo na testu

Macron je otišao dalje. Dok je Peking provodio vojne vježbe oko Tajvana, prijeteći važnom američkom savezniku, izjavio je da bi Evropska unija trebala biti „treći pol“ u sukobu Kine i SAD oko Tajvana. Zatim je počeo da podriva savezničke odnose izjavom da bi „najgora stvar bila pomisliti da mi Evropljani moramo postati sljedbenici ove teme i prilagoditi se američkom ritmu ili kineskoj pretjeranoj reakciji.“ I iz ove epizode Macron nije izvukao
nikakvu korist, već samo osude, a od republikanca Marca Rubia i poluotvorene ucjene. Ako Evropa „ne izabere stranu između SAD i Kine u odnosu na Tajvan, onda možda ni mi ne bismo trebali birati stranu (u Ukrajini)“, rekao je republikanski senator.

To nije pokolebalo Macrona koji se jučer zaputio u Nizozemsku i tako postao prvi francuski predsjednik koji je posjetio tu zemlju u zadnje 23 godine. Oni koji pažljivije prate odnose Kine i SAD, posebno u oblasti proizvodnje i prodaje čipova koji pokreću sve moderne uređaje, mogu se sjetiti da je samo prije nekoliko sedmica Nizozemska obećala Washingtonu da će Kini ograničiti pristup poluprovodnicima koje ta evropska zemlja proizvodi. Prije nego
nego su javnosti saopšteni rezultati posjete Nizozemskoj, iz Haga je stigla vijest da je Macronovo obraćanje prekinuto od strane demonstranata koji se protive penzinoj reformi uFrancuskoj, koju provodi bez podrške parlamenta.

De Gaulleov i Mitterrandov duh

Ovakvi Macronovi nastupi posjetili su na ranije francuske predsjednike koji su pokušavali parirati Washingtonu, nekad samo zbog prestiža. Charles de Gaulle je svojedobno Francusku povukao iz NATO-a, a u opiranju jedinstvu na Zapadu tridesetak godina kasnije doprinos je dao i notorni François Mitterrand čija (ne)djela su upamtili Bosanci i Hercegovci tokom agresije na našu zemlju.

Oni koji detaljnije proučavaju vladavinu de Gaullea reći će da je bivši general imao političku viziju utemeljenu u vremenu u kojem je djelovao. Za Mitterranda je tako nešto puno teže tvrditi, dok bi za bivšeg bankara Macrona bilo još teže. Macronova vizija nezavisnije EU od SAD, koja bi imala svoju vojsku i koja bi provela reforme na način da glas nekih država postane „manje jednak“ od drugih, osuđena je, u ovom trenutku, na propast. Ukrajinski rat je pokazao koliko je EU slaba. Većina država EU početkom rata nije Kijevu poslala oružje, jer ga armije tih zemalja nemaju. Nije teško zaključiti kako bi rat u Ukrajini izgledao da je izostala američka pomoć. U Kini je Macron poručio da Briselu treba „strateška autonomija“. 

Evropa onakva kako je Macron zamišlja nije sposobna ni za mnogo manje izazove od rata u Ukrajini. Raspad Jugoslavije i genocid dešavao sa na sat leta avionom od evropskih glavnih gradova i Evropa je ostala slijepa. Ni trideset godina kasnije Evropa ne zna šta će s državama Zapadnog Balkana. Kako onda da postane ravnopravan partner SAD, Kini, Indiji ili Rusiji? 

Poljska: Još više Amerike

Poljska ima iskustvo da o njoj odlučuje Evropa. U ratovima koje su vodili Berlin i Moskva Poljska je više puta bila pregažena. Očito je da vlasti u Varšavi to više ne žele dopustiti i da hoće da budu oni koji odlučuju o svojoj sudbini. Zato su na Macronovu izjavu o Tajvanu, Evropi i SAD, reagovali iz Poljske. Poljski premijer Mateusz Morawiecki izjavio je da se njegova zemlja protivi ideji da Evropa razvija stratešku nezavisnost od SAD i upozorio da neki evropski lideri sanjaju o vezama s Moskvom i Dalekim istokom. „Mi upozoravamo na to. Sa svakim želimo da živimo u miru, jasna stvar. Ali, umjesto da razvijamo stratešku autonomiju od SAD, predlažem da gradimo strateško partnerstvo sa SAD.

Kada za manje od dvije godine Poljska bude predsjedavajuća EU, transatlantsko partnerstvo - savez EU sa SAD, postavićemo kao najvažniju tačku tog predsjedavanja“, rekao je Morawiecki i dodao da je za Poljsku „apsolutni temelj njene sigurnosti“ savezništvo sa SAD. Međutim, po Macrona je još gore i to što Poljska nije sama u ovome stavu. Varšava oko sebe svakim danom okuplja sve više država, a Macronove ideje nisu se svidjele ni
Berlinu. Član vanjskopolitičkog komiteta Bundestaga Norbert Roettgen kaže da je Macron „uspio da svoje putovanje u Kinu pretvori u PR udar za Xija i u katastrofu vanjske politike Evrope“ te dodao da se francuski predsjednik „sve više izoluje u Evropi“. 

Sukobi između saveznika

Ozbiljne razmirice između saveznika na Zapadu posljednjih godina sve su češće, a često glavni akteri su SAD i Francuska. Tako je, na primjer, u septembru 2021. godine stvaranjem saveza AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države) Francuska izgubila 56 milijardi dolara. Naime, Australija je prvobitno željela nabaviti podmornice iz Francuske kako bi se uspješnije nosila s Kinom, ali je onda odustala i silni novac će otići u UK i SAD.

Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian opisao je to kao „zabijanje noža u leđa“ i potom povukao ambasadore iz SAD i Australije. Uskraćivanje tog novca francuskoj privredi sigurno je poremetilo planove Pariza. Neki potezi na ekonomskom planu su zbog toga bili iznuđeni. To je vjerovatno još jedan od razloga za rastuće nepovjerenje između Francuske i SAD. Ali još ranije, dok je u Bijeloj kući boravio Donald Trump, Macron je izjavio da je „NATO
klinički mrtav“ i da Evropa mora imati svoju vojsku. Ratom u Ukrajini NATO se pokazao potrebniji nego ikad, a ideja Macronove „evropske vojske“ postala je klinički mrtva. To bi mogao bizi još jedan od razloga za Macronovu frustraciju prema Washingtonu.

Ipak, ovako ozbiljne sukobe na Zapadu ne treba zanemarivati. Okršaj vodećih država na Zapadu stvara pukotine u savezništvu i produbljuje nepovjerenje, što može dovesti do iznuđenih poteza. Jedan takav sukob natjerao je Pariz da se povuče iz NATO-a, pa je Francuska u tom savezu kao članica provela samo 31 godinu od 74 godine koliko savez postoji. Možda je Macronova izjava da oko slučaja Tajvana EU treba zauzeti svoj stav, a ne svrstavati se uz Kinu ili SAD, najava da će Francuska u budućnosti biti prepreka Zapadu u procesima koji traže najveću stopu jedinstva saveznika. Koliko to može biti važno govori i činjenica da je Moskva računala da će se Zapad razjediniti prilikom napada Rusije na Ukrajinu. Ta pogrešna procjena Putina je koštala mnogo.

Procjena da će Zapad uvijek biti ujedinjen može mnogo koštati Zapad.