Politika, ekonomija, demografija: Da li Macronova reforma predstoji i ostatku Evrope?

Piše Armin Sijamić

Proteklih dana u Francuskoj se odvija politička i pravna drama, dok su ulice poprište sukoba policije i nezadovoljnih građana. Odluka Emmanuela Macrona da postepeno do 2030. godine povećava granicu za odlazak u penziju sa 62 na 64 godine starosti, zaobišavši parlament, nije nešto što zadire samo u radno-pravne odnose, već je to odluka koja se odnosi na pravnu i ustavnu materiju, demografiju, politiku i ekonomski sistem u cijelini, kao i na medije što je
specifično za Macrona i tamošnje novinare.

Budući da je Francuska najveća zemlja Evropske unije, nema dileme da će se isti ili sličan model primjeniti i drugdje, ako se ukaže potreba. Sedmicama Francusku potresa politička kriza. Predsjednik Macron, suočen sa demografskim i
ekonomskim kretanjima u zemlji, odlučio je da poveća starosnu granicu za odlazak u penziju sa 62 na 64 godine starosti. Najveći dio francuskih parlamentaraca i veliki dio sindikata radnika oštro je reagovao. Njima je bilo jasno da je to samo uvod u nove prakse, a nikako konačno rješenje problema. Oponenti ovoga zakona nisu bili samo protiv toga da Francuzi kasnije odlaze u penziju, već su bili protiv jer se francuski socijalni sistem postepeno zamjenjuje liberalnim kapitalizmom američkog tipa, a u francusku politiku se uvodi ekonomska racionalnost kao faktor s kojim nema kompromisa, odnosno da država sve manje brine za građane. Podsjetimo, do 2010. godine Francuzi su odlazili u penziju sa 60 godina.

Građanin Macron

Prije nego se pozabavimo reformom koja je dovela do političke krize u zemlji, kratko se osvrnimo i na odnos Macrona i medija, budući da je ponašanje francuskih medija u odnosu na ovu krizu veoma specifično i važno. Dio medija našao se u nezavidnoj poziciji kada je Macron odlučio da iskoristi ustavnu mogućnost i nametne penzionu reformu, pa je urednik čuvenog lista Le Monde diplomatique Serge Halimi odbio doći na odavanje počasti njegovoj majci Gisele Halimi, koju je organizovao predsjednik u danu kada je najavio da će pravo na abortus postati dio ustava. Halimi se oštro protivi penzionoj reformi, nazivajući predsjednika „čovjekom koji je protiv naroda“ u svom članku od prošle sedmice. Takav stav ne bi bio čudan, jer francuski mediji su veoma oštri prema pojedinim odlukama vlade, da nije bilo pomalo bizarnog članka iz 2017. godine u kome Le Monde diplomatique, zajedno sa plejadom drugih medija podržava
Macronov uspon na vlast.

"Medijski kandidat“, kako je Macron titulisan i kako se članak zove, upućuje da je malo poznati Rothschildov bankar ono što Francuska treba i da on može sačuvati državu kao „liberalnu i socijalnu“ te euroatlantski orijentisanu. Iako je u članku teško uočiti čime i kako je relativno nepoznati političar za kratko vrijeme pridobio vlasnike i urednike francuskih medija, dalo bi se zaključiti da je taj pristojni i sposobni mladi bankar i investitor ono što Francuska treba.

Za kratko vrijeme stvoren je lider koji, u svom drugom mandatu, upravlja zemljom zaobilazeći parlament i implementirajući liberalni kapitalizam preko mjere koju podnose Francuzi. U pomenutom prošlosedmičnom članku Halimi piše da je Macron odlučio uskratiti novac školama, bolnicama i penzionerima, a budžet vojske planira da se udvostruči u periodu od 2017. do 2030. godine. U izjavi za AFP je rekao da će penziona reforma najviše pogoditi žene koje rade najteže poslove. Tih dana je Macron odavao počast njegovoj majci zbog borbe za prava žena.

Ko je mogao očekivati takav rasplet?

Ekonomija i politika

Koristeći zakonsku proceduru poznatu pod nazivom 49-3, Macron je izbjegao glasanje o penzionoj reformi u donjem domu francuskog parlamenta, jer tamo nije imao većinu. To je izazvalo bijes dijela parlamentaraca, sindikata, medija, građana... Međutim, Macronov stav je da penzioni sistem zemlje ne može da izdrži toliki broj penzionera koji žive sve duže, dok se rađa sve manje. Macron tvrdi da je penzioni sistem pred kolapsom ukoliko se reforma ne
provede, a jedna od njegovih ključni tačaka u reformi francuske ekonomije bila je penziona. Parlamentarci ljevice i desnice nisu imali takav stav. Macronu i nametanju odluke suprostavili  su se lider ljevice Jean-Luc Melenchon, desničarka Marine Le Pen, vođa komunista Fabien Roussel, a jedan njegov stranački kolega odluku je nazvao političkom „giljotinom“. 

Drugi su rekli da je ovo Macronov udar na demokratiju i na većinsku volju građana koji su izabrali parlament. Poslanici su pitali zašto novac za penzionere nije uzet iz drugih budžetskih stavki. Smatraju da je reforma nepoštena prema radnicima, a još glasniji su u osudi nametanja zakona. Pokrenuta je smjena vlade, ali nije bilo dovoljno ruku za njeno rušenje. I prije nego je Macron „progurao“ reformu dogodili su se protesti širom zemlje, a dio njih je bio nasilan.

Uhapšene su desetine osoba. Sindikati su krenuli u štrajk. Najavljeni su novi protesti i novi štajkovi, a Macron poručuje da od reforme neće odustati. Prekidom rada zaprijetili su iz sektora transporta, odvoza smeća, proizvodnje energije i drugi. 

Primjer Evropi 

Dešavanja u Francuskoj pažljivo su praćena širom Evrope. Macron nije dobio osude, ali jeste podršku iz nekih zemalja, na primjer iz Španije odakle je jedan ljevičarski ministar poručio da je ova reforma neophodna. Ta solidarnost sa Macronom ne čudi, budući da se on, zajedno sa medijima koji su ga podržavali, suočava sa postepenim odumiranjem tradicionalnih stranaka (socijalista i sljedbenika Charlesa de Gaullea) i pojavom radikalnih desnih i lijevih stranka.
Čak je i Macron napravio stranku pred svoju prvu predsjedničku trku, pokušavajući da programom zadovolji i desnicu i ljevicu. Sličan proces zahvatio je i Španiju sa strankama Podemos, Ciudadanos i Vox protiv kojih tradicionalne stranke (socijalisti i narodnjaci) sve teže nalaze odgovor. Francuska penziona reforma možda je pokazatelj kuda ide Evropa, ukoliko ne bude promjena koje će donijeti stranke koje ne pripadaju tradicionalnim političkim snagama.

Poznato je da Francuska ima razvijenu imigracionu politiku i dozvoljavala je plansko useljavanje iz svojih bivših kolonija. Međutim, demografski trendovi ugrozili su decenije rada francuskih demografa. Zato nije teško zaključiti da će druge zemlje, posebno one koje se suočavaju s velikim padom broja stanovnika, krenuti Macronovim stopama, a da će otpor građana biti slabiji nego u Francuskoj koja ima jake sindikate. Sjetimo se upozorenja bivšeg talijanskog
premijera Silvia Berlusconija da njegova zemlja neće moći isplaćivati penzije.

Zbog toga bi Macronova reforma mogla imati dugoročne posljedice na Francusku i Evropu, posebno u trenucima ekonomske krize i nedostatku novih politika koja nude održiva rješenja. Odluka francuskog predsjednika da nametne nepopularnu odluku govori i o važnosti pitanja demografije, odnosno hitnosti da se djeluje. Način na koji je to izveo i mogućnost da iza takve odluke leži njegovo ideološko uvjerenje drugo je pitanje koje je jednako važno kao i sama
reforma.