Kuda idu neojugosloveni među Bošnjacima? Proces koji teče i zaslužuje verifikaciju!

Patria
AutorPatria
10:25
Podijeli:
Kuda idu neojugosloveni među Bošnjacima? Proces koji teče i zaslužuje verifikaciju!

Bosni i Hercegovini u dogledno vrijeme neophodan je popis stanovništva iz niza razloga, ekonomske, socijalne i političke prirode. Međutim, tu su i razlozi nacionalne prirode, jer evidentno je da uslijed značajnih političkih gibanja dolazi do pomjeranja u okviru nacionalne strukture stanovništva. To bi idući popis stanovništva mogao da verificira kao jednu novu društvenu realnost u Bosni i Hercegovini.

Od posljednjeg popisa 2013. godine prošlo je trinaest godina. Toliko je istovremeno prošlo godina otkako je Republika Hrvatska ušla u Evropsku uniju. Ta činjenica naročito je značajna sa stanovišta odnosa Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. U jednom ofanzivnom maniru, ušavši u EU i NATO, Hrvatska se ne bavi ničim drugo osim Bosnom i Hercegovinom i bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Zahtjevi za izmjenom ustavne strukture dejtonske Bosne i Hercegovine skriveni iza zahtjeva za izmjenom izbornog zakona BiH, već trinaest godina ujedno su i agenda zvaničnog Zagreba.

Zagreb je u tome smislio i ostvario solidan uspjeh u Bosni i Hercegovini, budući da su nametnute izmjene izbornog zakona pogodovale hrvatskim nacionalističkim strankama.

Istina je da je demografski pad Hrvata u Bosni i Hercegovini ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju dobio na dodatnom zamahu, međutim stvarnost političkih odnosa u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini u posljednjoj dekadi značajno se promijenila u korist hrvatske nacionalne politike.

Identitska kriza u kojoj se nalaze Bošnjaci, posebno onaj dio Bošnjaka koji politički rukovodi neojugoslovenskim strankama (SDP i NS) ali i ukupan odnos ovih stranaka prema hrvatskoj nacionalnoj politici ukazuje na uspostavljanje jedinstva, ne samo političkih interesa između tih društvenih grupa nego se radi o njihovom vrijednosnom približavanju.

Neojugoslovesnske stranke u vrijednosnom smislu, ukoliko se zanemari poslovična i politički korektna indentifikacija sa državom Bosnom i Hercegovinom, gotovo da nemaju ništa zajedničko, ne samo sa vodećom bošnjačkom strankom i drugim bošnjačkim strankama.

One naime u cjelini stvari odriču svaku povezanost sa bošnjačkom kulturom, ponekada čak i uz naglašeni prezir prema osnovnim odrednicama te kulture.

Tako je i sa prošlošću, odnosno sa historijskim simbolima, ali i sa budućnošću odnosno sa vizijom o osnovnim nacionalnim stremljenjima. Taj opozicioni stav nije stav potiskivanja vlastitog identiteta nego stav isticanja identiteta koji stoji u opoziciji u odnosu na bošnjački.

S obzirom da je točak historije neumoljiv, neojugosloveni unutar Bošnjaka suočavaju se sa generacijskim izazovom koji je od presudne važnosti za proces u kojem ovdje govorimo.

Budući da novijim generacijama koje su rođene u postodejetonskoj eri i koje su odgojene u neojugoslovenskom duhu i kulturnom kodu, a sve manje neojugoslovenstvo osjećaju kao svoj identitet jer se radi o politički aseksualnom i društvenom anahronom senzibilitetu, te imajući u vidu da se istovremeno ne mogu identificirati sa bošnjačkim identitetom i kulturom, kao i ni sa integralnim bosanstvom, jedino preostaje da se u duhu dobrih društvenih i političkih relacija sa hrvatskom nacionalnom politikom identificiraju i sa hrvatskom nacionalnošću.

To bi razumije se bio prirodan proces kojemu u ovom trenutku ništa ne stoji na putu. Štaviše, šire političke prilike mu itekako idu u prilog. Uostalom, ne bi bilo prvi put da ljudi jugoslovenskih shvatanja u krajnoj konsekvenci prihvataju hrvatsku nacionalnu identifikaciju.

Oko toga da je pojmovno gledano nacija vještačka kategorija već odavno postoji najširi naučni, politički i društveni konsenzus. Oko toga se ne sporimo čak ni u Bosni i Hercegovini. Međutim, jednako je nesporno da nacije kako vjetačkim putem nastaju tako mogu na isti način i da nestaju, da se preoblikuju, ujedno da se mijenjaju i šire. Proširivanje hrvatskog nacionalnog korpusa sa kontigentom neojugoslovena Bošnjaka, razumije se, nije izvijestan proces, jer ne možemo znati šta će se dešavati u budućnosti.

Ipak za nešto poput toga postoje realne osnove, posebno ako se sagleda kontekst društvene i političke koalicije između neojugoslovenstva u Bošnjaka i hrvatske nacionalne politike.

Neojugoslovenstvo za koje se trenutno drži dobar dio Bošnjaka je neodrživo, dok je opozicija prema bošnjačkom u okviru neojugoslovenskog snažna i ona se vodi na nivou borbe za nebošnjački, pa i nemuslimanski način života. Nacionalna konverzija ovdje se s tim u vezi nameće kao logičan izlaz iz identitetskog ćorskaka neojugoslovenstva i ćorsokaka neprihvatanja bošnjaštva.

Politički i društveni akteri spram navedenog procesa mogu se, i vjerovatno će se različito postavljati. Prozelitistička aktivnost jednako je moguća kao i mjere protiv iste. Treba ipak znati da se radi o normalnim društvenim procesima, te ujedno imati snage i demokratskog kapaciteta da se nova stvarnost pojmi mimo suvišnih emocija. Sami po sebi ti procesi za ovaj ili onaj nacionalni korpus ne moraju biti nužno zlo ili nužno dobro. Historija se odvija izvan tih realcija.

(M.T.)

Komentari (0)

Prijavite se za komentiranje

Prijava

Jos nema komentara. Budite prvi!

Minuta

Sve →

Iz drugih kategorija