Ko brani istinu o odbrani BiH: Tužilaštvo procesuira, VSTV šuti, politika okreće glavu!?

„I to je moguće u mojoj Bosni. Istragu vode poslije 30 godina: Grga i Mirjana. Tužbu podiže: Sanja, Mateja. Sude: Željka predsjedavajuća, Tanja član, Minka član. Rezultat 10 godina zatvora. Pravedno, zar ne? Sami prosudite.“

Ovim riječima Šerif Patković na društvenim mrežama reagovao je nakon što mu je Sud Bosne i Hercegovine izrekao prvostepenu kaznu od deset godina zatvora za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika počinjen u Dusini kod Zenice 26. januara 1993. godine.

Prema optužnici, Patković je 26. januara 1993. godine, u vrijeme sukoba Armije BiH i HVO-a, nakon što je Armija BiH ovladala selom Dusina, iz vatrenog oružja ubio komandanta HVO-a Dusina Zvonka Rajića, koji je prethodno ranjen ležao na zemlji.

Ova njegova objava nije samo reakcija čovjeka koji je osuđen i koji najavljuje žalbu. Ova objava otvara mnogo šire pitanje koje se u Bosni i Hercegovini godinama izbjegava, ko kontroliše rad pravosudnih institucija kada je riječ o procesuiranju pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i postoji li institucionalna strategija kojom će se spriječiti da se pojedinačni krivični postupci pretvore u sredstvo historijskog i političkog izjednačavanja?

Šutnja zbog mnogobrojnih revizionističkih predmeta biva prekinuta tek nakon ovakve presude, pa se ovaj predmet zato mora i posmatrati u širem kontekstu, jer ne može se zanemariti činjenica da se pred državnim pravosuđem godinama otvaraju i vode postupci protiv nekadašnjih komandanata i pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH, dok porodice brojnih bošnjačkih žrtava i dalje čekaju pravdu.

Uvijek i iznova valja potencirati da još uvijek nema niti jedne optužnice za opsadu Sarajeva, ubistva djece i civila, kao i činjenicu da je Haško tužilaštvo proslijedilo BiH listu A, koju su u Tužilaštvu BiH zanemarili i pristupili radu predmetima koji se uopće nisu nalazili na bilo kakvim listama, kao što je naprimjer slučaj Dobrovoljačka.

Patria je 22. augusta 2026. objavila analizu pod naslovom „Kajganiću je samo bitno da su pripadnici Armije i MUP-a RBiH dostupni: Tužilaštvo broji predmete, a optuženi iz Vojske Rs bježe preko granice!“.

U tom tekstu ukazali smo na slučaj Milenka Samardžije, koji se nije pojavio na nastavku suđenja, nakon čega je Sud BiH naredio raspisivanje centralne i međunarodne potjernice.

Ali slučaj Samardžije samo je jedan primjer problema koji godinama opterećuje procesuiranje ratnih zločina. Dok se postupci protiv pojedinih pripadnika Armije RBiH uspješno vode, osumnjičeni i optuženi iz struktura Vojske Republike srpske u pojedinim slučajevima ostaju nedostupni pravosuđu.

Šta tek reći za slučaj Milomira Svačića optuženog za genocid za kojeg su mediji pisali da je pobjegao uz direktnu pomoć ljudi iz pravosuđa, gdje se spominjao i glavni tužilac Milanko Kajganić!?

Prema zvaničnim podacima Tužilaštva BiH, na kraju prvog polugodišta 2026. godine ostalo je neriješeno 156 predmeta ratnih zločina u kojima su poznati konkretno krivično djelo i počinilac, a obuhvataju čak 1.985 osoba.

Još 703 predmeta ostala su neriješena u kategoriji u kojoj nije moguće odrediti konkretno krivično djelo ili počinioca, dok je u 222 predmeta počinilac i dalje nepoznat.

U prvih šest mjeseci 2026. godine Tužilaštvo BiH podiglo je samo jednu optužnicu protiv šest osoba. To su podaci koji bi morali biti predmet ozbiljne parlamentarne rasprave i institucionalne kontrole, a ne samo povremenih novinskih tekstova.

Jer iza svake brojke nalaze se porodice koje tri decenije čekaju pravdu.

Posebno pitanje je slučaj Dobrovoljačka.

Patria je još 17. augusta 2022. objavila tekst „Kako bitno postane nebitno u slučaju Dobrovoljačka: Nečuveno, ali, nažalost istinito!“, ukazujući na činjenice i ranije međunarodne pravosudne odluke koje su morale biti razmotrene prilikom podizanja optužnice protiv Ejupa Ganića i ostalih.

U tom predmetu optuženi su još 2022. zatražili od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH da ispita postupanje tužilaca koji su radili na predmetu. Tvrdili su da su zanemareni raniji dokazi, vještačenja i odluke međunarodnih sudova.

Ovdje se otvara pitanje koje ne smije biti prepušteno zaboravu šta je VSTV uradio po tim pritužbama i kakav je njihov konačni epilog? Nije ništa!

VSTV se krije iza riječi da oni nisu žalbeni sud i ne mogu odlučivati o krivici optuženih, ali jeste institucija koja mora osigurati odgovornost nosilaca pravosudnih funkcija i provjeriti navode o eventualnom neprofesionalnom postupanju.

Ako je pritužba podnesena, podnosioci imaju pravo znati šta je s njom urađeno. Ako nije bilo osnova za postupanje, javnost zaslužuje objašnjenje. Ako jeste, mora se znati kakve su mjere poduzete.

Četiri godine su predug period da bi se na takva pitanja odgovaralo šutnjom.

Slučaj Jošanice kod Foče također je otvorio ozbiljna pitanja o načinu na koji Tužilaštvo BiH vodi predmete protiv pripadnika Armije RBiH.

Tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv 13 nekadašnjih komandanata i pripadnika Armije RBiH, tereteći ih za zločine nad srpskim civilima u Jošanici, Višegradu i Čajniču.

Sud BiH je u septembru 2023. prihvatio uređenu optužnicu nakon što je prethodno odbio prvobitnu. To je pokazalo da i sam kvalitet optužnica mora biti pod stalnom kontrolom.

S druge strane, Ahmet Sejdić je ranije pravosnažno oslobođen optužbi u drugom predmetu.

Možda je najporazniji dio cijele priče izostanak ozbiljne političke i institucionalne reakcije.

Stranke koje se predstavljaju kao probosanske, njihovi zastupnici, ministri, članovi Predsjedništva i drugi izabrani zvaničnici uglavnom se zadovoljavaju povremenim saopćenjima kada se izrekne presuda ili podigne optužnica protiv nekadašnjeg pripadnika Armije RBiH.

Nema kontinuiteta. Nema javnog insistiranja na izvještajima o radu Tužilaštva BiH i odgovornostima. Nema ozbiljne rasprave o prioritetima u procesuiranju ratnih zločina. Nema sistemskog pritiska da se razjasni zašto pojedini predmeti čekaju decenijama, dok se drugi procesuiraju u znatno kraćem roku.

Političari imaju obavezu štititi ustavni poredak, istinu o agresiji na BiH i institucije države. Imaju obavezu tražiti odgovornost, transparentnost i jednake standarde.

Zašto se ne traži tematska sjednica Parlamentarne skupštine BiH o radu Tužilaštva u predmetima ratnih zločina? Zašto se ne zahtijevaju detaljni podaci o strukturi neriješenih predmeta, njihovoj starosti, prioritetima i razlozima zbog kojih osumnjičeni nisu dostupni pravosuđu?

To nisu napadi na nezavisnost pravosuđa. To su legitimni zahtjevi za odgovornost institucija koje rade u ime svih građana Bosne i Hercegovine.

Plan je već odavno jasan. Čak se i pojedinačni zločini izdvajaju iz historijskog konteksta, te se selektivnim pristupom stvara slika o navodnoj jednakosti svih strana u ratu i kada se iz vida gubi činjenica da je Bosna i Hercegovina bila izložena agresiji, a Armija RBiH bila jedina legalna vojna formacija međunarodno priznate države.

Prelako smo dozvolili da pravosudni postupci postanu podloga za političke interpretacije koje relativiziraju presuđene činjenice o agresiji, genocidu i udruženim zločinačkim poduhvatima.

O tome se mora govoriti otvoreno, ali i argumentima, dokumentima i provjerljivim činjenicama.

Šerif Patković ima pravo na žalbu. Njegova presuda nije pravosnažna i o njoj će odlučivati drugostepeno vijeće. Njegova objava, međutim, ponovo je otvorila pitanje koje daleko prevazilazi njegov lični slučaj.

Ako danas nema ozbiljne reakcije na pitanja o radu Tužilaštva BiH i VSTV-a, ko garantuje da sutra neće biti još više postupaka koji će se koristiti za političko i historijsko izjednačavanje.

Hoćemo li čekati da svi komandanti i pripadnici Armije RBiH i MUP-a prođu kroz sudnice, a da istovremeno porodice žrtava genocida, masovnih ubistava, logora i progona i dalje čekaju pravdu.

Hoćemo li se probuditi tek onda kada posljedice takvog odnosa prema pravosuđu postanu dio zvaničnog političkog narativa o ratu u BiH. Trideset godina nakon rata, Bosna i Hercegovina ne smije pristati na to da se historija piše kroz selektivne optužnice, nedovršene istrage i političku šutnju.

Pravda mora biti jednaka za sve. Ali odgovornost za odbranu istine o Bosni i Hercegovini ne može se prepustiti samo advokatima, optuženima i novinarima.

Jer ako oni koji imaju političku i institucionalnu moć danas šute, sutra će se možda pitati kako je bilo moguće da se sve ovo dogodilo pred njihovim očima kada se na mišiće kaže da je u Bosni i Hercegovini bio građanski rat. A, tome se sve brže ide!