Specijalni predstavnik i ambasador Evropske unije u Bosni i Hercegovini Luigi Soreca službeno je predsjedavajućoj Vijeća ministara BiH Borjani Krišto predao Izvještaj Evropske komisije o napretku BiH za 2026. godinu.

Tokom susreta Krišto i Soreca, uz osmijehe za fotografiju, razmijenili su mišljenja o budućim koracima i perspektivi BiH na evropskom putu.

Isti onaj Soreca koji je pristao fotografisati se s predstavnicima vlasti na otvaranju autoputa koji zapravo nije bio otvoren, već je poslužio za politički marketing, sada donosi loše vijesti.

https://nap.ba/post/autoput-za-kamere-zatvoren-za-graane-soreca-u-drustvu-pod-istragom-a-prica-o-evropskom-integritetu

Autoput za kamere, zatvoren za građane: Soreca u društvu pod istragom, a priča o evropskom integritetu!

Autoput za kamere, zatvoren za građane: Soreca u društvu pod istragom, a priča o evropskom integritetu!

Krišto i Soreca: Važno je da je osmijeh tu

Stoga se ne možemo ne zapitati i o odgovornosti same Evropske unije za ono u čemu se BiH danas nalazi.

Za početak valja se prisjetiti da Evropska unija nije uspjela postići saglasnost o sankcijama Miloradu Dodiku u vrijeme kada se našao na američkoj crnoj listi. Istina, pojedine zemlje članice EU poduzele su određene mjere, ali kao unija reakcija je izostala.

Drugo, ovakav loš izvještaj nije došao preko noći. Do njega je dovela stvarnost koju su evropski zvaničnici dugo odbijali priznati, štiteći svoje političke favorite u vlasti. Prvenstveno mislim na Trojku, ali i Dragana Čovića i HDZ BiH, koje su prihvatili kao šampione evropskih integracija, iako je jasno da je Čovićeva politika u ključnim pitanjima često najbliža politici Milorada Dodika.

Onaj prethodni izvještaji, ocijenjeni kao historijski, zapravo su bili prašina u oči građanima BiH.

Sjeća li se iko usvojenog zakona o VSTV-u, u kojem je pisalo da će se u roku od godinu dana nakon usvajanja uskladiti s pravnom stečevinom Evropske unije? Već tada je bilo jasno da usvojeni zakon ni po čemu ne predstavlja ozbiljnu reformu, ali su iz Brisela aplaudirali.

Govorili su da je usvojeno više zakona nego u prethodnih deset godina. Danas Marta Kos govori da je usvojeno premalo planiranih zakona.

Upravo se na primjeru BiH najjasnije vidi slabost evropske politike. Godinama su evropski zvaničnici političke predstave vlasti predstavljali kao napredak, a sada se suočavaju s posljedicama takvog pristupa.

I onda dolazimo do Tužilaštva BiH i glavnog državnog tužioca Milanka Kajganića. Iz Brisela nam danas poručuju da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, pod njegovim vodstvom, uvodi nelegalne sheme za zaštitu političkih moćnika.

Ma nemoguće!

Ali kako je uopće došlo do imenovanja Kajganića? Znaju to u Briselu, ali šute, zato ćemo ih podsjetiti.

Prije dolaska u Tužilaštvo BiH, Kajganić je godinama radio u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike srpske i Specijalnom tužilaštvu u Banjoj Luci. U Tužilaštvo BiH imenovan je 2014. godine, a na čelo institucije došao je 2021. kao vršilac dužnosti, da bi godinu kasnije bio imenovan za glavnog tužioca. Njegov profesionalni put i okolnosti u kojima je napredovao morali su biti predmet mnogo ozbiljnijeg preispitivanja, posebno imajući u vidu stanje u kojem se danas nalazi pravosuđe BiH.

Dok Milomir Savčić u Srbiji slobodno živi, pojavljuje se na javnom servisu i daje intervjue, pripadnici Armije RBiH godinama se razvlače po sudovima dokazujući da su branili međunarodno priznatu i napadnutu državu Bosnu i Hercegovinu.

Desetine osumnjičenih i optuženih za ratne zločine uspjele su pobjeći iz BiH, a da nikada nije provedena ozbiljna istraga o tome ko ih je upozoravao i omogućavao im bijeg. A, upravo su mediji pisali o involviranosti Kajganića u bijeg Savčića.

Ipak, o tome nikada nije sprovedena ozbiljna istraga.

O tome danas šuti i Evropska unija, iako u svojim izvještajima kritikuje pravosuđe BiH, kao da ne zna da je upravo nekažnjivost jedan od njegovih najvećih problema. Jednako kao i revizionizam koji provode unutar pravosuđa, pokušavajući kroz optužnice izjednačiti žrtvu i agresora.

Zato Brisel ne može biti samo kritičar stanja koje je godinama pomagao održavati. I to ih je koštalo stotine miliona. Ne može političke kompromise predstavljati kao reforme, domaće političare proglašavati evropskim partnerima, a onda se čuditi što Bosna i Hercegovina ne napreduje.

Evropska unija mora konačno preuzeti dio odgovornosti za vlastitu politiku prema BiH. Jer nije dovoljno objaviti loš izvještaj nakon godina pogrešnih procjena. Potrebno je priznati da je upravo takva politika omogućila da se politička poslušnost nagrađuje, blokade tolerišu, a reforme proglašavaju uspjehom prije nego što su uopće provedene.

Građanima Bosne i Hercegovine više nisu potrebni osmijesi za fotografije, deklarativna podrška i evropski zvaničnici koji će svake godine iznova konstatovati isto. Potrebna im je Evropska unija koja će prestati praviti razliku između političara koji su joj prihvatljivi i onih koji moraju odgovarati za svoje postupke.

Jer odgovornost za stanje u Bosni i Hercegovini jeste prvenstveno na domaćim političkim i pravosudnim akterima, ali dio te odgovornosti pripada i onima koji su ih godinama podržavali, opravdavali ili odbijali zaustaviti.

Brisel danas kritikuje posljedice politike koju je i sam godinama tolerisao. I to je odgovornost od koje više ne može pobjeći.