Studentska lista i Sarajevo će vraćanjem specijalnih veza u dejtonske okvire popraviti odnose dviju država i slomiti noge Dodiku!

Srbija je ključ regionalne stabilnosti i destabilizacije, činjenica je koja se jasno vidjela proteklih šest dana nakon izbora koji su regiji djelomično donijeli olakšanje, ali i širok spektar pitanja, analiza, želja…

U Bosni i Hercegovini, razumljivo, eho srbijanskih izbora bio je ponajveći, jer od agresije devedesetih do odlazeće garniture vlasti u Beogradu, Srbija je uveliko utjecala na stanje u našoj zemlji. I taj utjecaj uglavnom je išao u pravcu razvoja kriza i blokada, u skladu s planovima SANU i Svetosavske crkve.

Ključno pitanje koje će potrajati još neko vrijeme jeste u kojem će pravcu nova vlast Studentske liste ići kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Istini za volju najavljeno je da će ta nova vlast popravljati regionalne odnose, ali taj test tek stoji pred SL-om.

Sve dosadašnje vlasti, od one Slobodana Miloševića do posljednje Aleksandra Vučića koristile su jednu postdejtonsku ostavštinu kao ključnu polugu kojom su preko politika u entitetu Republika srpska barikadirali razvoj Bosne i Hercegovine, blokirali pokušaje oslobađanja unutrašnje euroatlantske energije i jačanja institcuija države.

U te svrhe služio im je mehanizam specijalnih i paralelnih veza.

Mirovni sporazum iz Dejtona dozvolio je te specijalne veze, ali ih je uslovio da ne smiju ugrožavati suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Ograničenje se odnosilo i na sfere odnosa, pa se podrazumijevalo da će oni biti u okviru jezika i kulture, ekonomije, a prerasle su u političke, sigurnosne…

Na tom pitanju moraju insistirati oni dijelovi sarajevske politike koji budu mogli utjecati na diplomatske odnose Bosne i Hercegovine sa Srbijom.

Specijalne i paralelne veze Rs i Srbije moraju biti primarno pitanje koje će sarajevska politika postaviti pred Studentsku listu. Kvazianalitičari često podmeću da to pitanje treba vezati za ratne zločine i genocid, ali priznanje genocida, zabrana veličanja zločinaca, pa i izručenje traženih neće prekinuti diplomatski dovod kisika banjalučkom separatizmu.

Prekid toko toka sigurnosne, diplomatske i političke pomoći koju su SNSD i Milorad Dodik imali dosada iz Beograda, ne samo da otvara novo poglavlje u odnosima dviju država, nego oslobađa Bosnu i Hercegovinu utega koji je drže zarobljenom proteklih 30 godina.

Zato vraćanje specijalnih i paralelnih veza u njihove dejtonske okvire mora biti prvi konkretan zahtjev Sarajeva prema novoj vlasti u Beogradu. To nije zahtjev za prekid odnosa Srbije s Republikom srpskom, niti za uskraćivanje prava građanima i institucijama da sarađuju u oblastima koje Dejtonski sporazum dopušta. Naprotiv, to je zahtjev da se ti odnosi oslobode političkih i sigurnosnih sadržaja kojima su godinama pretvarani u instrument pritiska na Bosnu i Hercegovinu. Takav zaokret relaksirao bi ne samo unutrašnje prilike u našoj zemlji nego i odnose dvije države, jer bi uklonio jednu od najvećih prepreka njihovoj normalizaciji.

Upravo tu se otvara prostor i za ostvarenje onoga što su studenti, a potom i njihovi izabrani predstavnici, najavljivali kao naredni korak nakon promjene vlasti u Srbiji, da je sljedeći Milorad Dodik. Ta poruka može značiti mnogo ozbiljniju promjenu, oslobađanja cijele regije zapaljenog fitilja koji konstantno visi nad našim sudbinama.

Jer Dodikova politička pozicija nije građena samo na unutrašnjim odnosima u Bosni i Hercegovini. Njegova mogućnost da prijetnje secesijom pretvara u dugoročnu političku strategiju dobrim dijelom počiva na uvjerenju da iza njega postoji oslonac u Srbiji. Kada taj oslonac nestane, separatizam ostaje suočen s vlastitim kapacitetima, odgovornošću i posljedicama. Uskraćivanje sigurnosno-političke pozadine takvoj politici ne bi riješilo sve probleme, ali bi joj oduzelo jedan od ključnih izvora snage i otvorilo prostor za njeno dugoročno političko iscrpljivanje i uklanjanje.

I tada bi se dogodilo upravo ono što je Dodik godinama zagovarao, barem kada je riječ o njegovim javnim porukama, unutrašnje probleme Bosne i Hercegovine rješavali bi unutrašnji akteri. Bez posredovanja Beograda, bez političkog pokroviteljstva susjedne države i bez mogućnosti da se svaka unutrašnja kriza pretvori u regionalno pitanje. Naravno, takvo rješavanje podrazumijeva poštivanje Ustava, zakona i institucija Bosne i Hercegovine, a ne nastavak politike ucjena i blokada.

To bi ujedno bio i najvažniji test nove vlasti u Srbiji. Ne mora se od nje tražiti da voli Bosnu i Hercegovinu, niti da se odriče veza sa srpskim narodom s ove strane Drine. Mora se tražiti da poštuje državu čiji je taj narod dio i da prestane podržavati političke aktivnosti koje ugrožavaju njen ustavni poredak. To je minimum dobrosusjedskih odnosa, ali i prilika da Srbija pokaže kako je spremna izaći iz matrice u kojoj su njeni odnosi s Bosnom i Hercegovinom uvijek bili opterećeni pitanjem njenog teritorijalnog integriteta.

Zato Sarajevo ne bi smjelo propustiti ovaj trenutak. Specijalne i paralelne veze nisu nevažna tehnička stavka Dejtonskog sporazuma, nego pitanje koje decenijama određuje stvarni odnos Beograda prema Bosni i Hercegovini. Njihovo vraćanje u ustavne i dejtonske okvire moglo bi biti početak procesa u kojem će se konačno razdvojiti legitimna saradnja od političkog tutorstva, a unutrašnja politička borba u Bosni i Hercegovini prestati biti produžena ruka interesa iz susjedstva.

Ako su studenti u Srbiji najavili da je nakon Vučića na redu Dodik, onda je upravo ovo prostor na kojem se ta najava može pretvoriti u konkretan politički potez. Ne smjenom Dodika iz Beograda, jer to nije posao Srbije, nego uskraćivanjem podrške politici koje će izroniti ozbiljnije takmace u Rs, a to je početak kraja vožda iz Laktaša.