Studenti metu Srbiju, Trojka se na metli spengala!

Nikada mi hrvatski humor nije bio blizak, ali ovaj tekst započet ću vicem sa zagrebpress.net. A vic kaže ovako:

Mladić dobio posao u supermarketu. Dolazi prvi dan na posao, šef ga srdačno dočekuje, rukuje se s njim, a zatim mu daje metlu i kaže:

– Tvoj prvi zadatak je da sve lijepo počistiš.

– Ali, molim vas, ja sam završio fakultet!

– Oh, oprosti, nisam znao. Evo, sad ću ti pokazati kako se koristi metla.

Nekoga metla dočeka, pa je možda i nauči koristiti. A neko metlu najavi, ali je nikada ne nauči držati u rukama. Vjerujem da je razlika u metloučitelju, jer ovaj mladić je sigurno naučio, a učenici Zlatka Lagumdžije, Izeta Rađe i njihova liberalna družina teško da su došli do nivoa korištenja metle. 

A, priča bi išla otprilike ovako. Bila jednom jedna dobra kuća, zvala se Federacija BiH. U kući je sve sasvim solidno frceralo, radilo se, zarađivalo i pomalo ismijavalo kuću u komšiluku imena Republika srpska. Nekako, dok je sve u Federaciji išlo na bolje, proporcionalno je u Republici srpskoj bivalo gore.

Ali, stanarima dokundisao napredak. Jednog dana shvate da hoće promjene, jer eto ko biva oni misle da može biti bolje. ONI MISLE, o kako je mišljenje postalo opasno. Uglavnom, u kući se stvori atmosfera da je vakat da gazde s najviših spratova siđu među raju, a da ovi iz raje se popnu gore i poprave ono solidno stanje. U podrumu kuće živjeli su mračni ljudi, koji su pomogli stvaranju nezadovoljstva i pogurali jarane iz raje da se popnu do vrha.

Bilo je na tim spratovima prašine pređašnjih gazdi, nakupilo se od onog za amidžu, tekta, predsjednika, vikendicu na planini, apartman na moru… 

“Pomest ćemo ih metlom”, vikao je najvisočiji među ovima koji sada visoko žive. Elmedin se zvao. Elmedin Konaković.

“Sve ćemo papire iznijeti, sve ćemo objaviti” galamio je dok je narodu u lice mahao nekakvih papirima. 

Leđa mu je čuvao Nermin Nikšić. Za raju Neka zvani “ovaj put hoću sve i odmah”. Tu pored njega bila je i svojevrsna pojavnost, košćat insan bezličnog identiteta i da Bog sačuva mentaliteta. Edin Forto, poznatiji kao predstavnik pravca “patriote su seljaci”. I još jedan je bio tu, kao Nekina sjenka. Što bi rekao Hilmija Frlj u Konaku kod Hilmije visok a nizak, plavih, crnih očiju, ćelav duge plave kose. Taj se mogao pretvoriti u šta hoće, a voljela ga raja u toj kući, fino im prodavao priču. Zvao se Vojin, Mijatović Vojin, poznatiji kao “sto posto Srbin, jedan posto Bosanac”.

BIla je to družina u zaleđu čovjeka s metlom. Pisali su tada nezavisni a vladini mediji kako će nam plate biti veće, penzije isto, putevi ko da si Federaciju ćilimom zastr’o, kako nezaposlenih biti neće…

Galama je utihnula. Metlu više niko spominjao nije. Kako je vrijeme odmicalo ukućani u toj Federaciji shvatili su da nije svačije misliti, a ni metlu držati, te ožalošćeno prihvatiše da su im se želje ostvarile. Požari su srpžili našu zemlju, poljoprivrednici bacali proizvode, rudari umjesto u jame izašli na ulice, vode nema, struje je sve manje. Plate veće, a za njih možeš kupiti manje.

Puteva ima. Ima puteva, to treba reći. Al’ dole, na jugu, gdje ih je želio jedan treći. Al’ taj nije bitan za ovu priču. On je u toj Federaciji komšija koji dobija najviše, a vazda mu nešto fali. Prošle su četiri godine, a ona metla s početka priče ko da je kupljena kod wung wanga u Rajlovcu.

Ona umjesto da čisti, stvara prašinu. Umjesto korupcije, prvo je iščistila dilere. I to kakve, najbolje na vascijelom dunjaluku. Zovu ih super dileri. To je takva metla da ju je jedan Hercegovac na radu u Sarajevu nazvao “spengavanje”, pa se metla naljutila i spengava njegovu raju. Izgleda će spengati i njega.

Probudila se i raja iz federalne kuće, skontali ljudi da Trojkina metla pravi najcrnju prašinu, ne možeš dahnut’. A toliko je prašine da se i oni mračnjaci iz podruma drže po strani.

Nevjerica vlada među ukućanima Federacije. Naročito kada vide da Studentska lista ili ti djeca koja su srušila Vučka, alijas Vučića Aleksandra, metu po Srbiji i ne pitaju za zdravlje. Kažu da je u Beogradu opasnije postalo otići na Aerodrom “Nikola Tesla”, nego nekada na Voždovac ili Mirijevo.

I možeš misliti, jedan im pobjegao u srce Federacije, Sarajevo, i odatle odletio u Tursku. Znaju ti bjegunci srpski kud je sigurno i da je ovdje iz metle izrasla ozbiljna hobotnica koju će pravosuđe morati dugo secirati da bi je se riješilo.

Kriminalna hobotnica, dabome!

Jer, najskuplji proizvođač kriminalne prašine u Federaciji postala je metla koja je tu prašinu trebala istjerati na čistac. Jednom, kada se sve slegne, vjerujem da ćemo vidjeti ko je nosao metlu, a ko kesu.

Da nam se metlađije više ne ponove!