PUT ISTINE Kako je snimak rušenja Starog iz opokoljenog Mostara otišao u bijeli svijet

(Patria) - U jednom od najtežih perioda opsade Mostara, Ratno predsjedništvo opštine Mostar nastojalo je pronaći načine da se informacije o stanju u gradu prenesu izvan područja opsade. Komunikacijske veze bile su presječene, stanovništvo je živjelo pod kontinuiranim granatiranjem, a mogućnosti redovnog informiranja javnosti bile su izuzetno ograničene.

U takvim okolnostima dokumentiranje događaja i iznošenje snimljenog materijala iz grada postali su dio nastojanja da se o stradanju Mostara sazna i izvan opkoljenog područja. Na čelu Ratnog predsjedništva bio je Smail Klarić. Njegovi stalni članovi bili su Arif Pašalić, komandant Četvrtog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine; Ramo Masleša, načelnik Centra službi bezbjednosti (CSB); Alija Alikadić – Cakan, zadužen za resor društvenih djelatnosti; i Rusmir Ćišić, zadužen za resor privrednih djelatnosti. U proširenom sastavu učestvovali su Safet Oručević i mostarski muftija Seid ef. Smajkić. Informiranje javnosti bilo je jedno od važnih pitanja kojima se Ratno predsjedništvo bavilo u tim okolnostima.

Na sjednici 4. jula 1993. godine donesena je odluka o formiranju Savjeta za informisanje, čiji je zadatak bio organizirati, pratiti i podsticati predstavljanje događaja u Mostaru i Hercegovini putem republičkih medija, među kojima su bili RTV BiH i Oslobođenje, te međunarodnih medija i novinskih agencija.

Za predsjednika Savjeta izabran je Izudin Šahović. Snimanje napada na Stari most nije bilo plod slučajnosti niti pojedinačne inicijative u trenutku njegovog rušenja. Ovoj odluci prethodila su kontinuirana artiljerijska djelovanja, usmjerena posebno na područje uže jezgre Starog grada, dok je 8. novembra granatiranje Starog mosta postalo ciljano. Reagujući na takav razvoj situacije, Ratno predsjedništvo je na sjednici neposredno prije rušenja donijelo odluku da se putem njegovih resora pokuša organiziti službeno dokumentiranje i snimanje napada.

U tadašnjim ratnim okolnostima bilo je nemoguće sa sigurnošću znati kako će se situacija odvijati i kakva će biti konačna sudbina Starog mosta – moglo se samo pretpostavljati najgore. Iako je kod stanovništva postojala svijest o strategiji Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i djelovanju HVO-a, kao i drugim opasnostima kojima je Mostar bio izložen, Klarić ističe da niko nije želio vjerovati da će Stari most doista biti srušen. Zato je sam čin rušenja ostavio stanovništvo u potpunom šoku i zaprepaštenju.

Nakon što je snimljeni materijal o granatiranju i rušenju Starog mosta dostavljen u prostorije Ratnog predsjedništva, organizirano je presnimavanje materijala. Klarić je znao da snimci moraju biti iznijeti izvan Mostara, kako bi bili prikazani javnosti. Krenuo je pješice preko Glogova prema Konjicu, gdje je materijal predao Televiziji Konjic. Ta televizija je prva emitirala snimke čim ih je dobila.

Istovremeno se nastojalo da materijal što prije stigne i do Sarajeva, uprkos ratnim okolnostima i otežanom putovanju. Klarić ga je potom lično predao Aliji Izetbegoviću, predsjedniku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. U trenutku kada je snimanje organizirano, nije postojao unaprijed razrađen plan o tome kome će i na koji način snimljeni materijal biti dostavljen.

O tome se odlučivalo tek nakon što su snimci prikupljeni i doneseni u Ratno predsjedništvo. Tada je bilo jasno da se s onim što se dogodilo mora što prije upoznati javnost, međunarodne institucije i državni vrh. Trebalo je pronaći način da snimci izađu iz opkoljenog Mostara i stignu do onih koji su mogli prenijeti informaciju dalje. Put snimka od Mostara, preko Glogova do Konjica, a potom i Sarajeva, bio je jedini način probijanja komunikacijske izolacije grada. Cilj nije bilo samo bilježenje uništavanja jednog spomenika, nego i pokušaj da se svijetu pokaže stvarna razmjera stradanja grada.

Rušenju je prethodilo višemjesečno sistematsko granatiranje. Jedan od najvažnijih dokumenata iz tog perioda jeste apel od 6. jula 1993. godine, koji je Ratno predsjedništvo uputilo na adrese UNESCO-a, UNPROFOR-a, UNHCR-a, Posmatračkoj misiji Evropske zajednice i drugim međunarodnim institucijama nadležnim za zaštitu kulturno-historijskih spomenika.

U apelu se upozoravalo na uništavanje kulturno-historijskih i vjerskih objekata u Mostaru, posebno u starom dijelu grada. Posebno je istaknuta ugroženost Starog mosta, kojem je prijetila opasnost od rušenja. Od međunarodnih institucija traženo je da poduzmu mjere kako bi se zaustavilo njegovo daljnje uništavanje i zaštitite drugi spomenici na obje obale Neretve. Klarić kaže da je Ratno predsjedništvo očekivalo reakciju međunarodnih institucija. Nadali su joj se i uzdali se u nju jer je, kako naglašava, to bila jedina nada.

Nije se radilo o formalnom obraćanju bez očekivanja odgovora, nego o pokušaju da se međunarodne organizacije upozore na opasnost i podstaknu da poduzmu konkretne mjere. Nakon upućivanja apela komunikacija je nastavljena i preko državnih organa. Ratno predsjedništvo raspolagalo je dokumentima i dopisima upućenim Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine. Nakon rušenja Starog mosta, obraćanja i nastojanja da se o događaju obavijeste međunarodni predstavnici nastavljena su i preko Harisa Silajdžića. Prema Klarićevom svjedočenju, u Mostaru se znalo da se Stari most namjerno gađa.

Njegova ugroženost nije se posmatrala izdvojeno od napada na grad i položaja stanovništva. U tom periodu HVO je provodio prisilna protjerivanja, hapšenja i odvođenja u logore, dok su civili bili izloženi ubistvima, silovanjima i drugim oblicima nasilja. Klarić te događaje povezuje s nastojanjem da se područje pod kontrolom HVO-a teritorijalno i etnički preoblikuje u skladu s ciljevima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

U predmetu Tužilac protiv Jadranka Prlića i drugih, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je postojanje udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini, koji bi omogućio ujedinjenje hrvatskog naroda, kroz etničko čišćenje muslimanskog stanovništva. Žalbeno vijeće potvrdilo je gotovo sve osuđujuće presude iz prvostepenog postupka, uključujući one za progon, deportaciju, prisilno premještanje, ubistva, silovanja i druge zločine. Taj sudski utvrđeni kontekst važan je za razumijevanje straha stanovništva Mostara i upozorenja koja su upućivana prije rušenja Starog mosta. Informacija kao sredstvo opstanka Uslovi u kojima je Ratno predsjedništvo pokušavalo informirati javnost bili su izuzetno teški.

Nakon napada HVO-a na Mostar 9. maja 1993. godine, komunikacijske veze s drugim područjima bile su presječene, a istočni dio grada našao se u izolaciji. Mostar nije imao televizijsku stanicu koja bi mogla samostalno snimati i emitirati priloge iz grada. Informacije su se morale prikupljati, prenositi i iznositi izvan opkoljenog područja. Ratno predsjedništvo prepoznalo je potrebu za organiziranjem tog posla.

Na sjednici održanoj 4. jula 1993. donesena je odluka o formiranju općinskog Savjeta za informisanje. Njegov zadatak bio je organizirati, pratiti i podsticati različite oblike medijskog predstavljanja događaja u Mostaru i Hercegovini, kako putem republičkih medija, tako i posredstvom svjetskih novinskih agencija i drugih međunarodnih medija.

Među planiranim aktivnostima bilo je tehničko, kadrovsko i materijalno jačanje Ratnog studija Mostar, stvaranje prostornih i tehničkih uslova za razvoj televizijskog studija, pokretanje općinskog lista i unapređenje rada press-službe. Za predsjednika Savjeta izabran je Izudin Šahović, a nakon njegovog odlaska na drugu dužnost tu funkciju preuzeo je Alija Behram. O razvoju mostarskih radijskih stanica, njihovom razdvajanju i ulozi u ratnim godinama govori i dokumentarni rad novinara Sanela Kajana. Njegov film „Tako je govorio radio“, zasnovan na autentičnim audio i videosnimcima, prati promjene u mostarskom radijskom prostoru i rad medija koji su izvještavali iz grada tokom rata.

Kajan je u svojim istraživanjima obuhvatio i nastanak Radio Bosne i Hercegovine – Ratnog studija Mostar, kao i promjene koje su zahvatile raniji Radio Mostar i druge radijske stanice. U takvim okolnostima radio, fotografije, snimci i dokumenti imali su značaj koji je nadilazio uobičajeno informiranje. Bili su način da se sačuva trag o događajima, da se javnost izvan Mostara upozna s položajem stanovništva i da se zatraže pomoć i međunarodna reakcija. U gradu odsječenom od uobičajenih komunikacijskih veza, dokumentiranje i prenošenje informacija predstavljali su jedno od rijetkih sredstava kojima je Ratno predsjedništvo moglo pokušati utjecati na položaj stanovništva.

Stari most i presijecanje komunikacija Vojno-geografska slika Mostara nakon 9. maja 1993. godine bila je izuzetno složena. Linije fronta nisu pratile tok Neretve, pa su se na njenoj desnoj obali, na području pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, nalazili Donja Mahala, Cernica i dio Šantićeve ulice. Ta područja, naseljena pretežno bošnjačkim stanovništvom, nalazila su se na prvoj liniji i bila su neposredno izložena ratnim dejstvima i mogućem daljnjem teritorijalnom zauzimanju. Stari most srušen je 9. novembra 1993. godine, nakon što je HVO 8. novembra započeo ciljano višesatno tenkovsko granatiranje.

Prema nalazima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, granatiranje je trajalo tokom cijelog dana, a most se urušio narednog jutra. Nekoliko dana kasnije uništen je i pješački most Kamenica. Time su uklonjeni i posljednji pješački prelazi preko Neretve unutar Mostara. Za stanovnike Donje Mahale, Cernice i dijela Šantićeve ulice to je značilo dodatnu izolaciju.

Ostali su bez fizičke veze s drugim područjima pod kontrolom Armije RBiH, što je otežavalo kretanje i snabdijevanje hranom i drugim potrepštinama, ali i onemogućavalo izvlačenje stanovništva u slučaju napada. Neretva, preko koje se dotad moglo prelaziti pješačkim mostovima, postala je prepreka koju stanovnici u ratnim okolnostima nisu mogli savladati. Klarić smatra da se rušenje mostova i posljedice koje je ono imalo za stanovništvo moraju posmatrati i u kontekstu vojnih nastojanja HVO-a da izolira područja na desnoj obali Neretve pod kontrolom Armije RBiH i time olakša njihovo zauzimanje.

Strah bez mogućnosti bijega Klarić pravi jasnu razliku između opće opasnosti koja je postojala za sve stanovnike opkoljenog dijela Mostara od dodatnog straha kojem su bili izloženi stanovnici u Donjoj Mahali, Cernici i dijelu Šantićeve ulice nakon rušenja mostova. Svi stanovnici opkoljenog područja živjeli su pod stalnim granatiranjem, u oskudici i neizvjesnosti.

Međutim, nakon rušenja Starog mosta i Kamenice, stanovnici ovih naselja suočili su se i s mogućnošću da ostanu bez izlaza u slučaju ulaska HVO-a. Strah nije proizlazio samo iz očekivanja novog granatiranja nego i iz onoga što su ljudi već znali o nasilju nad civilima, hapšenjima, odvođenjima u logore, ubistvima i različitim oblicima torture. Heliodrom i Dretelj bili su poznata mjesta zatočenja. Vijesti o zlostavljanju i zločinima nad zatočenicima, kao i iskustva ljudi koji su bili protjerani iz svojih domova, oblikovali su očekivanja stanovništva koje je ostalo u odsječenim naseljima. U takvim okolnostima bojazan od mogućeg ulaska HVO-a bila je realna.

Ljudi su se pitali šta će se dogoditi ako napad počne i ako više ne budu imali mogućnost da se sklone ili napuste naselje. Klarić decembar 1993. godine opisuje kao najstrašniji period. Ljudi su, kako navodi, noćima ostajali budni očekujući napad. Strah je bio posebno izražen u naseljima koja su nakon rušenja mostova ostala bez mogućnosti prelaska na drugu obalu. Neretva je u decembru bila hladna i nabujala. Preplivavanje rijeke nije predstavljalo realnu mogućnost bijega, čak ni za dobre plivače, a pogotovo ne za djecu, starije osobe i porodice koje bi u slučaju napada morale napustiti svoje domove.

Rušenje mostova zato nije značilo samo prekid fizičke veze s drugim dijelovima grada. Stanovnici odsječenih naselja ostali su bez mogućnosti da se u slučaju napada povuku ili potraže sigurnost na drugoj obali Neretve. Strah od mogućeg ulaska HVO-a bio je utoliko veći što su ljudi znali za zločine počinjene u drugim dijelovima Mostara, a istovremeno su bili svjesni da bi, u slučaju napada, mogli ostati zarobljeni u svojim naseljima. Oni se nisu bojali samo onoga što bi se moglo dogoditi nego i činjenice da od toga možda neće imati kuda pobjeći. „Stari most je duša grada“ Za Mostarce Stari most nikada nije bio samo kameni luk koji spaja dvije obale, već živi spomenik, utkan u identitet i svakodnevicu svakog pojedinca.

Zato je njegovo rušenje imalo dublji značaj od samog materijalnog uništenja. Klarić ističe da svaki istinski Mostarac voli svoj grad, a da je Stari most zapravo „duša svakog od njih“. Vijest o njegovom rušenju dočekana je kao udarac u vlastiti identitet. Ljudi se i danas sjećaju mjesta gdje su primili informaciju, sjećaju se bola, šoka i suza koje su potekle same od sebe onog trenutka kada su shvatili da je dio njihove lične historije preko noći nestao u vodama Neretve. Most se urušio 9. novembra 1993. godine, nakon cjelodnevnog granatiranja prethodnog dana. Njegovo rušenje bilo je vidljivo i izvan Mostara, a snimci događaja postali su dio dokumentacije o razaranju grada. Ipak, za stanovnike Mostara taj trenutak nije bio samo vijest o uništenju kulturnog spomenika. Bio je to gubitak simbola grada, ali i događaj čije su se posljedice neposredno odrazile na život ljudi.

Pokušaji da se ugroženost mosta dokumentira, upozorenja upućena međunarodnim institucijama i nastojanja da se snimci iznesu iz opkoljenog grada pokazuju da je postojala svijest o opasnosti i prije 9. novembra. Ratno predsjedništvo pokušavalo je da se o tome obavijeste oni koji su mogli reagirati. Kada je most srušen, trebalo je što prije prenijeti snimke i informacije javnosti i državnom vrhu. Put preko Glogova bio je jedan od tih pokušaja. Snimci su stigli do Televizije Konjic, a potom i do Sarajeva.

Ono što je nastalo kao organizirano dokumentiranje događaja postalo je svjedočanstvo koje je izašlo iz grada u kojem su se događaji odvijali. Danas, kada se govori o Starom mostu, često se polazi od njegovog kulturnog i arhitektonskog značaja. Međutim, historija njegovog rušenja ne može se razumjeti bez položaja Mostara 1993. godine, napada na civilno stanovništvo, presijecanja komunikacija i posljedica koje su uništeni mostovi imali za ljude koji su ostali odsječeni na desnoj obali Neretve.

Upozorenja su bila upućena. Snimanje je bilo organizirano. Materijal je iznesen iz grada. A stanovnitvo koje je ostalo bez mostova provelo je zimu u strahu od onoga sto bi moglo uslijediti.