Predizborna šutnja o pravosuđu: Ko će pitati Kajganića za odgovornost?

U dosadašnjem dijelu predizborne kampanje čuli smo gotovo sve, od obećanja o većim plaćama i penzijama, novih radnih mjesta, izgradnje cesta i reformi zdravstvenog sistema, do velikih političkih poruka o budućnosti Bosne i Hercegovine.

Ali o jednoj od najvećih rak-rana bosanskohercegovačkog društva govori se gotovo nečujno, o pravosuđu.

Kao da se svi politički akteri slažu da je mnogo lakše obećavati nove zakone nego govoriti o tome zašto postojeći zakoni godinama ne proizvode pravdu.

Jer upravo u tom kontekstu jedino se i govori o pravosuđu. Ko je blokirao zakone na državnom nivou, šta bi oni donijeli i slično.

Jer, mnogo je lakše govoriti o korupciji nego pitati zašto veliki slučajevi korupcije završavaju bez pravosnažnih presuda. Lakše je zaklinjati se u državu nego otvoriti pitanje povjerenja građana u institucije koje bi tu državu trebale štititi.

A posebno je simptomatično koliko je malo političkih stranaka i kandidata u ovoj kampanji otvorilo pitanje rada Tužilaštva Bosne i Hercegovine i glavnog tužioca Milanka Kajganića.

Kajganić je na čelu državnog Tužilaštva od oktobra 2022. godine, kada ga je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH imenovalo na šestogodišnji mandat.

Zašto je njegov rad gotovo izostao iz predizbornih debata?

To pitanje je posebno važno ako se pogleda stanje u predmetima ratnih zločina. Prema podacima samog Tužilaštva BiH, zaključno sa 30. juniom 2026. godine, neriješeno je bilo 156 predmeta u kojima su poznati konkretno krivično djelo i počinilac, a koji obuhvataju 1.985 osoba. Još 703 predmeta vode se u kategoriji u kojoj nije moguće odrediti krivično djelo ili počinioca, dok je u 222 predmeta počinilac i dalje nepoznat.

To nisu samo statistički podaci.

Iza svakog predmeta nalaze se žrtve, porodice, svjedoci i društvo koje već tri decenije čeka odgovore.

Upravo zato sve češće treba postavljati pitanje postoji li u radu državnog pravosuđa obrazac koji se može opisati kao revizionistički odnos prema ratnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, posebno onda kada se procesuiranje pripadnika Armije RBiH i ratnih događaja stavlja u isti politički i historijski kontekst sa agresijom na BiH, bez dovoljno jasnog razlikovanja uzroka rata, karaktera sukoba i individualne krivične odgovornosti. A, na krilima takvih optužnica Kajganić je stigao na čelo Tužilšatva Bih. Podsjećamo, on je supotpisnik jedne od najsramnijih optužnica Tužilaštva BiH (potvrdio je sudija Braco Supar), slučaja Dobrovoljačka, čiji će ishod u konačnici dobrano označiti karakter rata, iako je agresija ranije utvrđena u Hagu.

Ali koliko se potšuju te presude najbolje smo svjedočili kroz sahranu zločinca Ratka Mladića.

Najspornije su svemu nisu sami procesi, sporno je pitanje kriterija, prioriteta i šireg konteksta. Sudbina A haške liste ostala je u rukama Gordane Tadić, i kod Kajganića. Tamna strana ove priče nikad nije rasvijetljena. Kako su predmeti koji se nisu nalazili na haškom spsiku uzeti u prioritetni rad? Kako zbog toga niko nikada nije odgovarao?

Ko će reformisati pravosuđe? Ko će odgovarati za višegodišnje nerješavanje predmeta? Kako će se spriječiti selektivno procesuiranje?

Kako će se osigurati da se ratni zločini ne koriste za političko prekrajanje karaktera rata? Kako će se osigurati da se žrtve ne dijele prema tome ko je bio počinilac?

I konačno kakav je politički stav kandidata prema radu glavnog tužioca Milanka Kajganića?

Jer građani 4. oktobra neće birati samo između obećanja o novim cestama, većim plaćama ili novim investicijama.

Birat će i između različitih vizija države i njenih institucija.

A bez nezavisnog, odgovornog i efikasnog pravosuđa nema ozbiljne države.

Zato bi jedno od pitanja ove predizborne kampanje moralo glasiti:

Ko će konačno otvoriti pitanje odgovornosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini?

I zašto svi šute?