Neće Vučićev odlazak spasiti Bosnu: Državu moraju braniti patriote i probosanski blok politikom znanja i strategije!

Postizborne kombinatorike u Bosni i Hercegovini pale su pomalo u zaborav, a ključno su pitanje naše budućnosti. Jer, odlazak aktuelne vlasti u Federaciji predvođene SDP-om i promjena balansa na državnom nivou neophodni su koraci za stabilizaciju i saniranje institucionalne i društvene štete.

No, umjesto ozbiljnije aktivnosti na pripremi za smjenu vlasti te planova i programa za popravku urušenog sistema, bh. društvo proteklih sedam dana bavi se izborima u Srbiji i pitanjem političkih odnosa u toj državi.

To je pojava o kojoj sam već pisao na ovim stranicama, a proizlazi iz potrebe probosanskog prostora da se, iz nemoći da uredi vlastitu avliju, bavi pitanjima i problemima drugih država. Zanimanje za izbore u susjednoj državi nije loše, pa ni njihovo analiziranje u kontekstu mogućih odnosa. Ali kod nas je i u unutrašnjim i u vanjskim tokovima navijanje zamijenilo analiziranje.

Sada se u Sarajevu i bh. gradovima navija da SL počisti svaki trag Vučića uz suludo vjerovanje da će Bosna i Hercegovina ostati mirnija ako nema SNS-a i Aleksandra Vučića.

Bit će, al’ malo sutra. Jer, dolazak Vučića nije označio početak te prijetnje, kao što ni odlazak Slobodana Miloševića svojevremeno nije umanjio tu prijetnju. Tada je Sarajevo kliktalo pokojnom Zoranu Đinđiću, kao promjeni koja treba da oslobodi odnose Srbije i Bosne i Hercegovine i trasira put BiH i Srbije ka eurointegracijama.

No, ni Đinđić, ni DOS, ni DS, a ni Vučić nisu bili promjena kakvu je Sarajevo željelo. Bili su samo kozmetika iza koje su opstajali i trajali kreatori velikosrpske politike. U tom periodu, od 2000. do dolaska SNS-a 2012. godine, ti planovi prerasli su iz velike Srbije u Srpski svet.

A u Sarajevu nikako nisu uspjeli, a ne uspijevaju ni danas, shvatiti da u Srbiji ne postoji niti će postojati snaga koja može okrenuti krivu i krvavu Drinu na evropski tok. Tamo će uvijek biti SANU i SPC kao stubovi svakog hegemonističkog projekta, bez obzira na vlast i sistem.

Zato bi bilo neophodno da u Sarajevu i probosanskoj politici neko konačno dopre do ključnih likova i kaže im da će Srbija od cijepanja naše zemlje odustati samo onog trenutka kada shvati da je naša zemlja dovoljno jaka da pocijepa Srbiju ukoliko Beograd pokuša bilo kakvu reprizu devedesetih.

Ne smijemo imati dilemu da nećemo biti jaki sve dok duduci bliski predsjedniku i uskom stranačkom kružoku dobivaju priliku da vode procese. Naročito se to odnosi na one koji budu vodili procese na entitetskom i državnom nivou, gdje nas proteklih 30 godina HDZ i banjalučka politika žedne prevode preko vode.

Jer, duduci ne smiju predsjedniku reći da je nešto pogrešno, a onda to pogrešno dobije kontinuitet i kao kancer utiče na sve pore društva. Moramo se osloboditi te pojave i uvjeriti današnje probosanske lidere da ljudi koje kadroviraju na najodgovornije pozicije moraju biti obrazovno, politički i strateški kapacitirani i odani državi Bosni i Hercegovini. To je prvi korak kojim ćemo krenuti ka stvaranju sistema koji će ugasiti hegemonističke težnje komšiluka i susjedstva.

Sve dok su od stručnih bitniji predsjednikovi ljudi, imat ćemo pseudoanalize o tome koja je to Srbija ili Hrvatska manje opasna po Bosnu i Hercegovinu. A nama ne trebaju ni Srbija ni Hrvatska da s takvim kadrovima propadnemo.

I tu dolazimo do uspješno okončanog medijsko-političkog projekta koji se u glavnom gradu zove Sarajevski blok, a u ostatku države probosanski blok i čine ga SDA, SBiH i DF. Projekta koji se morao desiti kao patriotska protuteža snishodljivoj strukturi Trojke.

Te tri stranke nose društveno-politički teret kakav je nosila generacija devedesetih koja je ušla u rat, osigurala odbranu i oslobođenje i onda povela državu u obnovu. Sada nam treba obnova, nakon antidržavnog projekta Trojka.

Odlazeći režim, stvoren saradnjom diplomatsko-političkih kuhinja, podrivao je sve državno, pa i temelje Bosne i Hercegovine kao države.

Probosanski blok sada ima obavezu da prvo svako za sebe sabere šta ima najbolje i najpotentnije, pa da onda u dogovoru rasporede snage tamo gdje svako može dati svoj najbolji doprinos.

Uz kvalitetan program, strategiju i taktiku, to će biti odličan put stabilizacije Bosne i Hercegovine. Tek se onda treba početi baviti Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom, ali na način da se ovaj put njima isporuči faktura i da probosanski blok povede priču o izboru vlasti na državnom i federalnom nivou.

Čović i Dodik mogu sastančiti do mile volje, ali njima se žuri da uspostave vlast, pa je na Sarajevu da konačno povlači pametne i strateške poteze.

A Srbiju pustimo njenim problemima i građanima. Jer, dosta će Drine proteći prije nego li planove o podjeli Bosne ne pojedu miševi.

Uradimo mi što je do nas, pa nećemo ni morati gledati preko ograde!