KURTOVIĆ SE POTRBUŠIO Ko se igra platama radnika: Vlada nije provela reforme, sindikati već traže 1.500 KM!?

(Patria) – Najmanje 1.500 KM. To je novi zahtjev Saveza samostalnih sindikata BiH, koji bi, prema najavi predsjednika Samira Kurtovića, trebao biti upućen Ekonomsko-socijalnom vijeću Federacije BiH. Na prvi pogled, riječ je o zahtjevu koji bi svaki radnik s razlogom podržao. Ko danas može tvrditi da je 1.000 ili nešto više od toga dovoljno za dostojanstven život u Bosni i Hercegovini?

Ali iza velikih obećanja o većim platama krije se pitanje na koje Samir Kurtović ne daje odgovor, kako doći do 1.500 KM, a da se pri tome ne ugroze radna mjesta, poslovanje privrednika i opstanak realnog sektora koji puni budžete, finansira javnu potrošnju i održava ekonomiju ove zemlje?

Još su svježa sjećanja na odluku Vlade FBiH da minimalnu platu poveća na 1.000 KM. Odluka je donesena gotovo naprasno, s neba pa u rebra, bez prethodno provedene sveobuhvatne fiskalne reforme i istovremenog rasterećenja privrede. Budžetska kasa nije smjela trpjeti, a račun za povećanje troškova rada u velikoj mjeri ostavljen je poslodavcima.

Umjesto da se paralelno s povećanjem minimalne plate provedu reforme koje bi omogućile privredi da lakše podnese veće troškove rada, Vlada FBiH ostavila je otvorena brojna pitanja. Među njima je i dugotrajno pitanje imenovanja direktora Porezne uprave FBiH, gdje Admir Omerbašić duže vrijeme obavlja funkciju vršioca dužnosti. Fiskalna reforma, o kojoj se toliko govorilo, i dalje nije zaokružena.

A onda se Vlada FBiH, kako bi to narodski rekao Dragan Mektić, „potrpušila“ i donijela uredbu o isplati pomoći radnicima. Umjesto sistemskog rješenja, ponudila je privremeni model kojim je pokušala ublažiti posljedice vlastitog nedostatka pravovremene i cjelovite reforme. Istovremeno, takva uredba trebala je umiriti i radnike i poslodavce, posebno one koji zbog povećanih troškova nisu mogli linearno povećati plate svim zaposlenima.

Sada se Kurtović u javnim nastupima poziva na Hrvatsku i Evropsku uniju, navodeći da su minimalne plate tamo između 1.200 i 1.400 eura, te da su potrošačke cijene gotovo iste kao u BiH. Međutim, takva poređenja bez preciznog objašnjenja bruto i neto iznosa nisu ozbiljna ekonomska argumentacija.

Hrvatska je za 2026. godinu utvrdila minimalnu platu od 1.050 eura bruto. To nije isto što i iznos koji radnik dobije na račun. Razlikuju se i poreski sistemi, doprinosi, struktura privrede, produktivnost i ukupni troškovi rada.

Ako se već pozivamo na evropske standarde, onda bi bilo korektno objasniti i koliko poslodavac u tim zemljama izdvaja za radnika, koliko država uzima kroz poreze i doprinose, kakva je produktivnost privrede i koliko državni budžeti izdvajaju za podršku ekonomiji.

Posebno je problematično što se u javnim nastupima sindikalnih predstavnika gotovo uvijek govori o tome koliko radnik treba dobiti, a mnogo manje o tome koliko košta njegovo radno mjesto. Realni sektor nije budžetska stavka iz koje se novac može jednostavno preusmjeriti na veće plate. To su preduzeća koja se bore s troškovima energije, sirovina, poreza, doprinosa, poslovanja i sve većom konkurencijom.

Nije svaki poslodavac veliki trgovački lanac, banka ili kompanija s milionskim profitima. Postoje mala i srednja preduzeća, proizvodni pogoni, obrtnici i porodične firme koje jedva održavaju poslovanje i isplaćuju plate.

Zato bi Kurtović, ako zaista zastupa sve radnike, morao govoriti i o tome kako sačuvati radna mjesta u takvim kompanijama.

Gdje je odgovornost Vlade FBiH?

Umjesto da se cijeli teret rasprave o povećanju plata prebacuje na poslodavce i sindikate, mnogo važnije pitanje jeste šta je Vlada Federacije BiH uradila da stvori uslove za rast primanja.

Fiskalna reforma najavljivana je kao jedan od ključnih ekonomskih projekata aktuelne vlasti. Prvi korak napravljen je smanjenjem zbirne stope doprinosa sa 41,5 na 36 posto, od 1. jula 2025. godine.

Ali to je tek prvi korak. Druga faza rasterećenja privrede i sveobuhvatna reforma poreza i doprinosa ostaju otvorena pitanja.

Zašto Vlada FBiH nije brže i odlučnije nastavila reformu? Zašto se radnicima ne omogući da kroz smanjenje fiskalnih opterećenja dobiju veće neto plate, a poslodavcima ostavi više prostora da povećaju primanja bez dodatnog ugrožavanja poslovanja?

Povećanje plata ne može biti trajna ekonomska politika ako se ne povećavaju produktivnost, konkurentnost i kapacitet privrede da takve plate isplaćuje.

Sindikalni savez koji je godinama bio podijeljen

Nije nevažno ni ko danas govori u ime Saveza samostalnih sindikata BiH i kakav je put prošao do te pozicije.

Samir Kurtović izabran je za predsjednika Saveza 3. februara 2025. godine, ali je njegovo preuzimanje funkcije uslijedilo nakon višegodišnjeg institucionalnog i pravnog spora unutar sindikalnog pokreta.

Raskol u SSSBiH nastao je nakon kongresa održanog u Sarajevu u februaru 2018. godine, kada nije izabran novi predsjednik zbog nedostatka kvoruma. Nekoliko mjeseci kasnije, na kongresu u Zenici, za predsjednika je izabran Selvedin Šatorović. Dio granskih sindikata osporavao je legalnost tog kongresa, a 2020. godine izabrano je i rukovodstvo na čelu s Mevludinom Bektićem.

Kurtović je na čelo Saveza došao u februaru 2025. godine, na kongresu na kojem je bio protukandidat Bektiću. Izbor je održan pozivajući se na akte Ministarstva pravde BiH i sudske presude iz 2022. i 2024. godine. U septembru 2025. godine Ministarstvo pravde BiH upisalo je Kurtovića i Statut Saveza u registar.

Dakle, nakon dugogodišnjih pravnih i administrativnih sporova, Savez je dobio formalno registrirano rukovodstvo. Ipak, višegodišnji sukobi i podjele ostavljaju prostor za pitanje koliko je sindikalni pokret zaista bio usmjeren na radnička prava, a koliko na borbu za kontrolu nad organizacijom.

Sada, kada se ponovo govori o velikim zahtjevima, javnost ima pravo očekivati više od politički atraktivnih izjava.

Ovaj tekst nije usmjeren protiv povećanja plata. Naprotiv, radnici moraju imati veća primanja i mogućnost da dostojanstveno žive od svog rada. Ali njihovi interesi ne mogu se svesti na populističke zahtjeve bez jasnog ekonomskog modela.

Ako Kurtović traži 1.500 KM, mora odgovoriti kako će se do tog iznosa doći, šta će se dogoditi s malim i srednjim preduzećima, hoće li država smanjiti fiskalna opterećenja i kakve će konkretne obaveze preuzeti Vlada FBiH.

Sindikat ne smije biti produžena ruka poslodavaca, ali ne smije biti ni megafon za zahtjeve koji zanemaruju stvarnost privrede.

Jednako tako, Vlada FBiH ne smije se skrivati iza pregovora u Ekonomsko-socijalnom vijeću i čekati da sindikati i poslodavci pronađu kompromis, dok sama ne završava posao za koji je politički odgovorna.

Zato se ne bismo trebali baviti samo pitanjem koliko će iznositi minimalna plata. Mnogo je važnije pitanje ko će konačno preuzeti odgovornost da radnik u Federaciji BiH dobije više, a da privreda koja ga zapošljava ne bude dovedena u još teži položaj.