Dodik decenijama ubire rentu od kriza, doš’o je vakat da mu se kaže ODBIJ!

Milorad Dodik ponovo bi ukidao Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine, vraćao priču o ustavu entiteta Rs, rušio ustavni poredak države čiji je teritorijalni integritet dužan poštovati i još bi jednom od političke krize pokušao napraviti robu kojom će trgovati za novu rundu ustupaka.

Ovo nije nova politika, nego stari Dodikov poslovni model.

Zaprijeti secesijom, onda najavi rušenje institucija, pa otvori pitanje državne imovine, Ustavnog suda, Oružanih snaga ili glavnog grada. Zatim čeka reakciju međunarodne zajednice i Sarajeva. Kada se svi počnu baviti njegovim prijetnjama, on više nije političar koji mora odgovarati za rezultate, nego trgovac bez kojeg nema stabilnosti. Na kraju se pregovara o njegovim zahtjevima, ublažava se ono što je jučer izgledalo neprihvatljivo i proglašava uspjehom to što nije otišao do kraja u onome čime je ucjenjivao državu.

Tako se proizvodi politička renta od krize. Dodik je godinama ubire, a sarajevska politika uporno se ponaša kao da svaki put prvi put gleda isti film.

Poništeni nacrt nije pregovaračka valuta

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu U-13/25 mora biti polazna tačka svake ozbiljne reakcije na pokušaje oživljavanja nacrta ustava entiteta Rs iz 2025. godine. Ako je Sud osporeni akt proglasio neustavnim i uklonio ga iz pravnog poretka u obimu utvrđenom svojom odlukom, onda taj akt ne može postati legitimna pregovaračka osnova samo zato što ga je Milorad Dodik ponovo izvukao pred javnost.

Ovdje nema prostora za političku maglu. Ustavni poredak Bosne i Hercegovine nije otvorena pijaca na kojoj se ustavnost mijenja za nekoliko ministarskih fotelja, budžetskih stavki ili obećanja da će se neko smiriti do naredne krize.

Dodik može najavljivati nove akte, političke deklaracije i institucionalne avanture. Ali politička najava ne stvara ustavnu nadležnost, kao što ni skupštinska većina ne može entitetu dodijeliti ovlaštenja koja mu Ustav Bosne i Hercegovine ne daje. Ni većina ruku u sali ne može od neustavnog poteza napraviti ustavan čin.

Zato je posebno opasno ako se njegove najave počnu tretirati kao početna pozicija za pregovore o formiranju vlasti. Time bi se poslala poruka da je dovoljno zaprijetiti rušenjem države kako bi se dobilo više nego što pripada po Ustavu i zakonu.

Sarajevo nije Dodikova pregovaračka moneta. Glavni grad države nije pitanje koje se otvara kada lider jedne stranke želi podići cijenu svog učešća u vlasti. Bosna i Hercegovina ne bi smjela biti predmet njegovog političkog vlasništva, a njene institucije nisu privremeni zakup koji se produžava svaki put kada on zaprijeti da će napustiti igru.

Dodik mora čuti jednostavnu rečenicu da ništa što pripada državi neće dobiti zato što prijeti da će joj nanijeti štetu.

To mora biti stav svake probosanske političke stranke koja pretenduje da učestvuje u vlasti na državnom nivou. Ne deklarativno, nego u pregovaračkim dokumentima, konkretnim odlukama i ponašanju nakon što kamere budu ugašene.

Ako SNSD želi razgovarati o budžetu, evropskim integracijama, infrastrukturnim projektima i funkcionisanju institucija, razgovor mora biti moguć. Ali ako pod razgovorom podrazumijeva nagrađivanje protivustavnih prijetnji, onda odgovor mora biti jednako jednostavan.

Takav odgovor ponudio je predsjednik Stranke za BiH Semir Efendić u nedavnom TV nastupu, kazavši da, ako se neko bude igrao s Dejtonom i Ustavom BiH, treba posegnuti za pitanjem povratka na Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

I tu treba začepiti usta svakom kvazistručnjaku i analitičaru koji za bilo kakav odgovor Dodiku pita šta će reći ovaj ili onaj, nego odvažno izaći na crtu i domaćim i međunarodnim akterima i poručiti da, ako hoće igrati s Dodikom staru igru, imat će drugačije igrače u Sarajevu, koji na isti način mogu uzvratiti.

Bilo je i previše diplomatsko-političke i sudske akrobatike da bi se eto Milorad Dodik privolio da ne destabilizira Bosnu i Hercegovinu. Pa neka je destabilizira, njegov problem. Bošnjaci su i previše platili cijenu smirivanja Dodika, hajmo ga pustiti da je destabilizira. I ne treba se libiti svakog ambasadora i inostranog zagovarača kompromisa i stabilizacije nabiti nogom da ga stražnjica dobro zaboli. Jer, igrati šah u kojem se bijele figure uvijek daju Dodiku, a nama i od crnih oduzmu one ključne, unaprijed je osuđeno na poraz.

Skoro 30 godina nas muče nekakvim Dodikom, vrijeme je da zaigramo istu igru, da na pregovarački sto, svaki put kada on ponudi secesionizam i rušenje ustava, mi puno glasnije i kočopernije ponudimo unitarnu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Šta nas briga šta će i kako reagovati američki faktor, koji se može kupiti kao kikiriki na trafici, ili ovaj evropski koji je puk’o k’o prepuhan balon.

Čoviću, tako dalje ne može!

Globalizam je mrtav, suverenizam dolazi, a mi i dalje živimo kao one pokretne animirane pojave, bojeći se šta će reći stranci s olovkom u ruci. Dodik se tog nije bojao i evo gdje je sada.

Ali postoji još jedna greška koju probosanska politika uporno pravi. Dodika posmatra kao glavnog i jedinog problema, dok se politika Dragana Čovića često tretira kao zaseban, gotovo tehnički problem koji će se riješiti nekim budućim dogovorom o izbornom zakonu. Tako se propušta vidjeti šira slika političke strategije koja slabi funkcionalnost države.

A posljednji je vakat da se i Čovića riješi. I njega se ne treba tretirati kao Dodikovu etiketu na proizvodu za podjelu države, nego ga izvesti pred konkretna pitanja na koja mora odgovoriti.

Ali kada odgovori, odmah ga uvesti u fazu realizacije, izbijajući mu latinluk i mogućnost hvatanja krivih tokova, a u tome je baš dobar.

Politika u Sarajevu potrošila je tri decenije lažno braneći državu dok je ta država propadala pod naletom banjalučko-hercegovačkog separatizma.

Sada treba biti jasan i nepopustljiv. Hoćete istu igru, vratit ćemo istom mjerom, pa kom' opanci, kom' obojci!